Uljana repica

Karakteristike

Uljana repica ili vrzina repica (Brassica napus L.) je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice kupusnjača (Brassicaceae). Sije se u ranu jesen te tako prve godine tvori lisnu rozetu, a druge godine uspravnu stabljiku s cvjetovima. Stabljika je okruglasta, glatka, često crvenkasta pri osnovi, u gornjem dijelu razgranata. Naraste do 150 cm visine. Korijen je vretenast, u gornjem dijelu zadebljan, dubok do 1 metar. Listovi su dugi do 40 cm, plavozeleni, s 2-5 para bočnih, nepravilno nazubljenih segmenata. Donji listovi nalaze se na 10-30 cm dugoj peteljci, gornji listovi su lancetasti, uglavnom cjelovitog ruba i sjedeći. Cvjetovi su dvospolni, pravilni, promjera oko 15 mm. Čine ih četiri žutih latica, četiri lapa i šest prašnika. Skupljeni su po 20-60 u uspravne grozdaste cvatove. Cvate u kasno proljeće, u periodu od 3 tjedna kada se sve sjaji od jarke žute boje. Plod je mahuna duga 5-12 cm, široka do 4 mm, sadrži 12-18 okruglastih, tamnih sjemenki. Sjeme je bogato uljem (40-50%).

Stanište

Uzgaja se u područjima umjerene i blage klime širom svijeta. Raste i podivljala uz polja, uz puteve, na ruderalnim mjestima. Prema vremenu sjetve može biti ozima ili jara. Ozima cvate u travnju, jara kasnije u srpnju. Sije se na velikim površinama te u fazi intenzivne cvatnje tvori impozantne krajolike. Odgovara joj vlažno, rahlo i plodno tlo.

Medenje

Smatra se vrlo dobrom medonosnom biljkom. Dnevni unos može biti i do 5 kg, a ukupan unos 60 kg meda. Na površini od 1 ha pčele ukupno sakupe oko 200 kg meda. Med uljane repice je svijetložut, kako sadrži više grožđanog nego voćnog šećera brzo se kristalizira nakon vrcanja i postane sivkast. ^[1]

Etimologija

Latinski naziv roda Brassica potječe od grčke riječi brassein (kuhati), zbog upotrebe srodnog kupusa.^[2] Ime vrste napus potječe od grčke riječi napu (repa). Na stranim jezicima poznata je kao rapeseed (eng.), Raps (njem.), colza (fr., tal.), nabo (špa.), oljna ogrščica (slo.).

Upotreba

Od sjemena se radi biljno ulje koje se koristi u prehrambenoj industriji i kao biodizel. Nalazi primjenu i u proizvodnji boja, lakova, sapuna…

Jestivi su listovi, imaju okus nalik na kupus.^[3]

Galerija fotografija

Literatura

1. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
2. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
3. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec