Lukovičasta režuha

Karakteristike

Bradavičnjak, lukovičasta ili živorodna režuha (Cardamine bulbifera (L.) Crantz) je zeljasta trajnica iz porodice kupusnjača (Brassicaceae). Stabljika je uspravna, gola, nerazgranata, okrugla presjeka. Naraste do 40 cm visine. Podanak je horizontalan, valjkast, mesnat, prekriven rijetkim ljuskama, dug 7-20 cm, debeo 2-3 mm. Listovi su naizmjenični, goli ili kratko dlakavi, donji listovi su složeni, čine ih 5-7 nazubljenih listića i smješteni su na dugim peteljkama, gornji listovi su jednostavni, lancetasti, cjeloviti ili nepravilno pilastog ruba i sjedeći. U pazušcima gornjih listova stvaraju se crnoljubičasti, okruglasti, mali rasplodni pupovi zvani bulbili s mesnatim ljuskama iz kojih se biljka razvija. Cvjetovi su dvospolni, skupljeni po 5-12 su na dugim peteljkama u grozdaste cvatove na vrhovima stabljika. Čaška je građena od 4 golih listića, vjenčić čine četiri slobodnih, bjelkastih ili svijetlorozih latica. Prašnika ima 6, antere su im žute. Cvate od travnja do srpnja. Plodovi su široke komuške duge 2,5-4 cm, sadrže nekoliko malih žutosmeđih do crvenosmeđih, sjajnih sjemenki koje vole raznositi mravi. S obzirom na to da sjemenke sporo sazrijevaju, razmnožava se rasplodnim pupovima.

Stanište

Rasprostranjena je u Europi i jugozapadnoj Aziji. Nalazimo ga samoniklog na sjenovitim mjestima, obično u bukovim šumama. Traži svježe, rastresito tlo bogato hranjivim tvarima. Raste od nizina do planinskih područja na 1600 m nadmorske visine. Razmnožava se uglavnom rasplodnim bulbilima.

Etimologija

Latinski naziv roda Cardamine potječe od grčkog kardamon, što je bio naziv za sličnu biljku sjetveni podlanak (Lepidium sativum) a kasnije je prebačeno na ovaj rod režuha.^[1] Na stranim jezicima nazivi su coral root, coralroot bittercress (eng.), Zwiebel-Zahnwurz, Zwiebeltragende Zahnwurz (njem.), cardamine bulbifère, cardamine à bulbilles (fr.), dentaria minore (tal.), brstična konopnica (slo.).

Upotreba

Jestivi su rasplodni pupovi. Beremo ih od travnja do kolovoza.^[2] Pikatnog su okusa slična gorušici, svježe ih dodajemo juhama i varivima, stavljamo na kruh ili direktno u usta.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
2. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
3. Radovan Domac, (1994.), Flora Hrvatske – Priručnik za određivanje bilja, Zagreb: Školska knjiga
4. Čedomil Šilić, (1987.), Šumske zeljaste biljke, Sarajevo: Svjetlost
5. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga

Autorska prava fotografija

• Agnieszka Kwiecień (CC BY-SA 4.0)