Poljski osjak

Karakteristike

Poljski osjak (Cirsium arvense (L.) Scop.) je trajna zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Stabljika je uspravna, bridasta, u gornjem dijelu razgranata, naraste do 2 metra visine. Korijen je jak, ovisno o staništu. Na rahlim oranicama ide u dubinu do 200 cm, na teškim zemljištima korijen je obično plitak. Listovi su naizmjenični, lancetasti, cjeloviti, na licu goli, naličje je sivo pustenasto, donji se nalaze na kratkim peteljkama a gornji su sjedeći i obuhvaćaju stabljiku, perasto su urezani i prekriveni su mnogobrojnim bodljama. Dvodomna je biljka. Cvjetovi su tamnoljubičaste boje, skupljeni u oko 1,5-2 cm velike glavice su pojedinačne ili po 2-3 čine cvat. Ovojni listići na cvjetovima smješteni su poput crijepa na krovu. Cvate od lipnja do rujna. Plod je plosnata i glatka roška s bijelim papusom dužine do 3 cm. U prosjeku biljka proizvede 4000-5000 sjemenki, no može ih dati i do 40 000, a zadržavaju klijavost i preko 6 godina.^[1]

Dobra je medonosna biljka, pčele sakupljaju nektar i pelud. Prinosi na površini od 1 ha mogu iznositi do 150 kg meda.^[2]

Stanište

Rasprostranjen je na području Europe, Azije i sjeverozapadne a na području Sjeverne i Južne Amerike te Australije smatra se udomaćenim i korovom. Raste kao žilav korov na obrađenim zemljištima, no na zapuštenim zemljištima brzo stvori masovnu popuaciju i teško se uništava. U literaturi je zabilježen podatak da su mu pod usjevom ječma podzemni organi u godini ostvarili dužinu od 1580 m/ha.^[3] Možemo ga naći od nizina do pretplaninskog pojasa.

Prijenosnik je nekih nematoda i insekata.^[4] Istraživanjem sadržaja teških kovina pokazalo se da može akumulirati velike količine bakra, cinka, kadmija i olova.^[5]

Etimologija

Latinsko ime roda Cirsium potječe od grčke riječi kirsos (proširena vena), zbog korištenja bilje u narodnoj medicini u liječenju vena. Ime vrste arvensis znači poljski, ukazuje na stanište.^[6] Na stranim jezicima nazivi su creeping thistle (eng.), Acker-Kratzdistel, Ackerdistel (njem.), cirse des champs (fr.), cardo cundidor (špa.), cardo campestre (tal.), njivski osat (slo.), njivska palamida (sr.).

Upotreba

Jestiva je biljka. Mogu se konzumirati mladi izdanci i listovi,^[7] očiste se od bodljica i kuhaju u varivima.

Galerija fotografija

Literatura

1. Taib Šarić, (1991.), Atlas korova: 100 najvažnijih vrsta korovskih biljaka u Jugoslaviji, Sarajevo: Svjetlost zavod za udžbenike i nastavna sredstva ^{a b}
2. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
3. Nada Hulina, (1998.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga ^{a b}
4. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
5. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
6. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga