Zeljasti osjak Cirsium oleraceum

Carstvo:
Red:
Asterales
Porodica:
Tribus:
Cynareae
Vrsta:
Cirsium oleraceum
Sinonimi:
Cnicus oleraceus L., Carduus oleraceus (L.) Vill.

Karakteristike

Zeljasti osjak (Cirsium oleraceum (L.) Scop.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Stabljika je uspravna, grublja, slabo dlakava ili gola, šuplja, u gornjem dijelu prekrivena pustenastim dlakama i ponekad u vrhu razgranata, naraste do 150 cm visine. Korijen je dobro razvijen i zadebljan. Listovi su naizmjenično smješteni uzduž stabljika, cjelovitih su rubova ili nazubljeni, goli ili su obrasli rijetkim dlakama i na rubu su sa mekim bodljastim trepljama. Donji listovi su veliki do 60 cm, duboko su perasto razdijeljeni i prema osnovi dugo suženi, gornji listovi su sjedeći i obuhvaćaju stabljiku, cjelovitog su ruba, jajolikog oblika i pri osnovi srcasti. Cvjetovi su dvospolni, bjelkastožuti, cjevasti, skupljeni u cvatne glavice a nalaze se samo na vrhu glavne stabljike i izboja koji rastu u pazušcima najgornjih listova. Cvjetne glavice su promjera 3-4 cm, involukrum je cilindrično jajast, obavijen nazubljenim pricvjetnim listićima koji na poleđini nemaju smolastih brazda. Cvatu od srpnja do rujna kada ih posjećuju brojni kukci (dnevni i noćni leptiri, pčele). Plod je svijetlosivi ahenij dug oko 4 mm koji ima bijeli, do 15 mm dugačak papus, dozrijeva od kolovoza do listopada.

Stanište

Prirodno je rasprostranjen na području srednje i južne Europe i Azije. Raste na vlažnim livadama, u svijetlim šumama, uz rijeke i potoke. Nalazimo je od nizina do 1800 m nadmorske visine.

Dobra je medonosna biljka.

Etimologija

Latinski naziv roda kirsion potječe od grčke riječi kirsos (proširene vene) zato što su neke vrste osjaka koristile kao lijek. Francuski botaničar Joseph Pitton de Tournefort (1656. – 1708.) dao je prema toj riječi ime rodu Cirsium. Ime vrste oleraceum znači zeljast, te znači da se upotrebljava kao povrće.[1] Ova vrsta ipak nema tako izražene bodlje kao druge srodne vrste. Na stranim jezicima poznat je kao cabbage thistle, Siberian thistle (eng.), Kohldistel, Kohl-Kratzdistel (njem.), cardo giallastro (tal.), cirse maraîcher (fr.), mehki osat (slo.).

Upotreba

Mladi izdanci, listovipodanak su jestivi. Pripremaju se kuhanjem u varivima. Starije biljke sadrže alkaloide i saponozide te nisu za jelo.[2]

Vole ih jesti i životinje na paši, premda im u obliku sijena nije draga jer je stabljika debela i teško se suši.

Galerija fotografija

Podijeli