Planinski luk Allium victorialis

Carstvo:
Red:
Asparagales
Vrsta:
Allium victorialis
Sinonimi:
Cepa victorialis (L.) Moench, Allium plantagineum Lam., Allium anguinum Bubani, Loncostemon victoriale (L.) Raf., Geboscon lanceolatum Raf

Karakteristike

Planinski luk (Allium victorialis L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice sunovrata (Amaryllidaceae). Stabljika je visoka 30-60 cm. Lukovica je duga 5-8 cm, debela 1-2 cm. Listovi su lancetasti ili široko eliptični, dugi 10-20 cm, široki 3-6 cm, po 2-3 lista nalazi se po biljci. Cvjetovi su dvospolni, bjelkasti do zelenkastožuti, dugi oko 5 mm, skupljeni u kuglaste ili polukuglaste cvatove. Cvate od lipnja do kolovoza. Plod je kapsula koja sadrži nekoliko sjemenki.

Stanište

Rasprostranjen je u Europi i Aziji. Raste na sunčanim područjima i svježim tlima u planinskim područjima do 2400 m nadmorske visine.

Etimologija

Latinski naziv roda Allium bio je još kod starih Rimljana naziv za češnjak (Allium sativum), potječe od riječi halo (puštam miris). Ime vrste victorialis potječe od njemačke riječi Siegwurz (korijen pobjede), koristio se kao talisman koji štiti od zlih duhova, prema drugom izvoru zbog listova u obliku mača.[1] Na stranim jezicima nazivi su victory onion, Alpine leek (eng.), Allermannsharnisch, Siegwurz-Lauch (njem.), ail de cerf, ail de la Sainte-Victoire, ail serpentin (fr.), aglio serpentino (tal.), vanež (slo.).

Upotreba

Kao i kod drugih vrsta luka jestiva je lukovica listovi. Jakog su mirisa na češnjak premda ne ostavljaju neugodan miris u ustima nakon jela.[2]

Galerija fotografija

Podijeli