Pinija

Karakteristike

Pinija ili pinj (Pinus pinea L.) je crnogorično stablo iz porodice borovki (Pinaceae). Stablo naraste do 25 metara visine tvoreći u gornjem dijelu snažno razgranatu krošnju oblika kišobrana. Korijen je jak, dubok i dobro razgranat, bez glavne žile. Deblo je promjera do 150 cm, kora debla je crvenosmeđa, debela i duboko izbrazdana. U većem dijelu stabla grane nedostaju, početne grane su horizontalne i dugačke, vršne grane su uspravljene. Pupoljci su svijetlosmeđi, jajoliki, ušiljeni, dugi 8-12 cm i nisu smolasti. Iglice su svijetlozelene, ušiljene, duge su 10-20 cm, široke do 2 mm, krute, smještene po dvoje u čuperku, na stablu ostaju 2-3 godine. Cvjetovi su jednospolni, cvatu u travnju i svibnju. Češeri su pojedinačni, krupni, okruglasti, sjedeći, dugi 8-15 cm i široki 7-10 cm, pojedinačni ili skupljeni po 2-3. Dozrijevaju u trećoj godini, nakon dozrijevanja češeri na stablu ostaju još ostaju nekoliko godina. Sadrže oko 100 sjemenki dugih oko 2 cm, široke 5-10 mm, imaju okriljenu košticu u kojoj se nalazi duguljasta, ovalna jezgra omotana tankim omotačem.

Stanište

Rasprostranjena je u južnoj Europi i zapadnoj Aziji na području oko Mediterana. Kod nas raste samo u području primorja, većinom su stabla zasađena no smatra se da je na istočnom području otoka Mljeta autohtona. Sadi se i kao ukrasna biljka, razmnožava se sjemenom. Mlade biljke u početku brzo rastu. Osjetljiva je na sušna razdoblja i buru i ne tolerira niske temperature niže -10°C. Životni vijek stablima je do oko 250 godina.

Etimologija

Latinsko ime roda Pinus staro je ime za borove koje je bilo često u upotrebi, koristilo se i za druge crnogorične biljke, ali i za biljke koje nemaju veze s porodicom borovki, kao npr. za rod joha (Alnus) zbog malih češerića.^[1] Ime vrste pinea imenovano je prema sjemenkama pinjolima.^[2] Na stranim jezicima nazivi su stone pine, stone pine, umbrella pine, parasol pine (eng.), Pinie, Italienische Steinkiefer, Mittelmeer-Kiefer, Schirm-Kiefer (njem.), pin parasol, pin pignon, pin d’Italie (fr.), pino domestico (tal.), pino piñonero, pino manso, pino doncel (špa.), pinheiro-manso (port.), pinija (slo.).

Upotreba

Jestive su sjemenke koje se sakupljaju u listopadu i studenom. Jedu se sirove, bogate su masnim kiselinama. Jestivi su i pupovi i mladi češeri premda je zbog visoke krošnje do njih vrlo teško doprijeti.^[3]

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Laura Mason, (2013.), Pine, London: Reaktion Books
2. Paola Lanzara, Mariella Pizzetti, (1984.), Drveće, Ljubljana: Mladinska knjiga
3. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
4. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
5. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
6. Stella Šatalić, Stanislav Štambuk, (1997.), Šumsko drveće i grmlje jestivih plodova; zaštita biološke raznolikosti, Zagreb: Državna uprava za zaštitu okoliša

Autorska prava fotografija

• Andrew McMillan
• Serge Melki
• Asabengurtza