Obična jela

Karakteristike

Obična jela (Abies alba Mill.) je vazdazeleno stablo iz porodice borovki (Pinaceae). Stablo može narasti i do 60 metara. Krošnja je u početku široko piramidalna no u staroj dobi vrh postaje ravan, kao odrezan jer postrane grane blizu vrha krošnje najčešće nadmašuju visinom sam vršni izboj. Promjer debla može biti do 2,5 metra. U mladosti je kora glatka i svijetlosiva a kasnije potamni i izrazito ispuca uzduž i poprijeko u uglaste ljuske, unutrašnji dio kore je crvenkast sa vrećicama punim smole. Korijen je dubok i dobro razvijen, snažnih bočnih žila. Grane su smještene horizontalno u pršljenovima, mlade grančice su obilno pokrivene dlačicama, kasnije ogole, sivosmeđe su a nakon što iglice otpadnu budu glatke. Pupoljci su crvenkastosmeđi, jajasti, dugi do 3 mm, skupljeni u pršljenove, nisu smolasti. Iglice su češljasto poredane u dva reda, duge 15-30 mm, široke oko 2-3 mm, tupe su, plosnate i mekano kožastog osjeta, na licu su tamnozelene i sjajne, na donjoj strani vidljive su dvije paralelne bijele pruge. Na granama ostaju i do 8 godina. Cvjetovi su jednodomni (muški i ženski cvjetovi rastu na istoj biljci), na gornjim granama i cvjetaju od travnja do lipnja. Muški cvjetovi su žućkasti do žutosmeđi, kuglasti ili cilindrični, javljaju se u pazušcima iglica pri vrhu gornjih grana, ukoso su usmjereni prema dolje. Ženski cvjetovi su blijedozeleni, duguljasto valjkasti, dugi 2-10 cm, uspravni, na kratkoj dršci, imaju više sjemenih ljusaka s dva sjemena zametka pri osnovi. Zreli češeri su tamnosmeđi, dugi 10-30 cm, široki 3-5 cm, dozrijevaju u rujnu i listopadu iste godine a kada dozru raspadaju se na grani te ih se tako ne može naći cijele na tlu. Sjemenka je okriljena, crvenkastosmeđa, trokutasta i plosnata, duga 7-13 mm.

Stanište

Raste je na području južne, srednje te u dijelu zapadne Europe, u Hrvatskoj je jedina autohtona vrsta jele. Široko je rasprostranjena, kod nas je uz bukvu i hrast lužnjak najzastupljenije šumsko stablo, često tvori i čiste jelove šume. Staništa su joj područja brdsko-planinska pojasa, rijetko ide do 2000 m nadmorske visine, raste na silikatnim i vapnenački, umjerene temperature i visoke vlažnosti zraka, na dubokim i vlažnim tlima bogatim humusom. Dobro podnosi zasjenu. Zbog svojih spuštenih grana i glatkih iglica prilagođena je životu u planinskim područjima gdje ima puno snježnih oborina. Veoma je osjetljiva na gradska onečišćenja zraka, vode i tla, slabo podnosi mraz i sušu te iako je vrlo česta smatra se ugroženom vrstom. Zbog istih razloga ne sadi se mnogo u parkovima. Razmnožava se sjemenom ili vegetativno cijepljenjem (ukrasni kultivari). Na osami cvate kada navrši 25-35 godina, u sklopu šume cvate nakon 60-70 godina. Životni vijek iznosi više od 600 godina.

Etimologija

Latinsko ime Abies potječe od latinskog glagola abire (otići, rasti), čime se upućuje na visoke visine koje neke vrste jela mogu doseći. Naziv vrste alba znači bijelo, dano je zbog bijele boje drva. Na stranim jezicima nazivi su European silver fir, silver fir (eng.), Weiß-Tanne (njem.), sapin blanc, sapin commun, sapin pectiné (fr.). abete bianco (tal.), abeto común, abeto blanco (špa.), abeto-prateado, abeto-branco (port.), bela jelka, navadna jelka (slo.).

Medenje

Jela obilno prašni pelud no kako je siromašan bjelančevinama pčele ga slabo sakupljaju. Zato sakupljaju velike količine medljike – medne rose koja nastaje izlučevinama biljnih ušiju, te dosta propolisa. Prinos po košnici je do 80 kg, na jednom hektaru može se sakupiti i do 700 kg medljike. Medljika je ukusna, tamnozelena, mirisa na smolu, brzo se kristalizira.^[1]

Upotreba

Mlade iglice sakupljene u zimi u rano proljeće bogate su vitaminom C, može ih se koristiti kao čaj, najbolje svježe sakupljene. Unutrašnji dio kore drva (kambij) je jestiv, može ga se osušiti i samljeti te koristiti kao dodatak brašnu.^[2]

Od iglica se destilacijom vodenom parom proizvodi eterično ulje koje se koristi u inhalacijama za dišne tegobe ili lokalnim tretiranjem kod bolnih mišića.

Drvo jele mekano je i lako za obradu te se koristi za izradu namještaja.

Galerija fotografija

Literatura

1. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
2. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
3. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
4. Jean-Denis Godet, (2000.), Drveće i grmlje : cvjetovi, listovi, pupovi i kora : Godetov vodič, Zagreb: Naklada C
5. Dario Kremer, Irena Krušić Tomaić, (2015.), Od sjemenke do ploda, Zagreb: Javna ustanova "Nacionalni park Sjeverni Velebit"
6. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga