Američki borovac Pinus strobus

Carstvo:
Red:
Pinales
Porodica:
Rod:
Vrsta:
Pinus strobus
Sinonimi:
Pinus tenuifolia Salisb., Strobus strobus (L.) Small

Karakteristike

Američki borovac ili vajmutov bor (Pinus strobus L.) je zimzeleno stablo iz porodice borovka (Pinaceae). Stablo može narasti preko 40 metara, tvori piramidalnu krošnju. Kora mu je tanka, dugo vremena glatka, kasnije postane izborana. Cijelo deblo stvara velike količine ljepljive smole. Mlade grane su u početku prekrivene maljama, zatim su glatke, prve godine su smeđenarančaste, prizemne grane u starijih stabala odumiru. Pupovi su valjkasti, kratkoušiljeni, smolasti, svijetlo do tamnosmeđe, ušiljenih ljusaka koje su crnosmeđe obrubljene. Listovi su plavkastozelene iglice, duge 6-12 cm, tanke, mekane i savitljive, skupljene po pet u čuperku. Na stablu se zadržavaju 2-3 godine nakon čega se osuše i padnu na zemlju. Cvjetovi su jednospolni, muški cvjetovi su žućkasti, u početku kuglasti, u vrijeme prašenja izduženi i povijeni, skupljeni su na vrhovima najmlađih izboja. Ženski cvjetovi su crvenkaste nijanse, uskojajasti i uspravni, na dugom dršku, pojeidnačni su ili ih je nekoliko na vrhu najmlađih izboja. Cvate od travnja do lipnja. Češeri su smeđi, uski, dugi 8-16 cm, često blago savijeni, vise na stapkama do 2,5 cm dužine. Dozrijevaju druge godine ujesen te cijeli padaju na tlo kada sjemenke dozre. Sjeme je smeđe, dugo 5-6 mm, s krilcem dugim do 2 cm.

Stanište

Prirodno raste na području istočne Sjeverne Amerike, u nizinskim područjima, povremeno do 1500 m nadmorske visine. Staništa su mu svijetla mjesta, duboka, vlažna i rahla tla u područjima gdje ima mnogo oborina, negdje i na močvarnim tlima. Početkom 17. stoljeća istraživač George Weymouth (1585. – 1612.) donio ga je u Englesku odakle se proširio dalje po Europi. Uzgaja se kao ukrasno stablo u parkovima i dvorištima, pojedinačno ili u manjim grupama. U početku je sporog rasta, potom počinje brže rasti i godišnje naraste po 1 metar. Otporan je na mraz, dobro podnosi i velike temperaturne razlike. Živi preko 400 godina.

Od kultivara možemo napomenuti formu ‘Fastigiata‘ koja je valjkastog oblika, ‘Prostrata‘ tvori grane koje su povijene i prostiru se po zemlji, ‘Glauca‘ ima izraženije plavkastozelene iglice.

Etimologija

Latinsko ime roda Pinus staro je ime za borove koje se naširoko rabilo, koristilo se kako za druge crnogorične biljke, tako i za biljke koje nemaju veze s porodicom borovki (Pinaceae), kao npr. za rod joha (Alnus) zbog malih češerića.[1] Latinsko ime vrste strobus potječe od grčke riječi i znači vrtlog, poput vrtloga.[2] Drugi naziv glatki bor dobio je zbog kore koja je dugo vremena glatka. Kod američkih indijanaca Irokeza poznato je kao Drvo mira jer je pod njegovim drvom petero plemena zakopalo oružje te se tako ujedinilo u konfederaciju. Na stranim jezicima nazivi su eastern white pine, Weymouth pine, soft pine (eng.), Weymouth-Kiefer, Weymouthskiefer, Strobe (njem.), pin blanc, pin du Lord, pin de Weymouth (fr.), pino strobo, pino bianco americano. pino di Weymouth (tal.), pino de Weymouth, pino estrobo, pino canadiense (špa.), gladki bor (slo.).

Upotreba

Iglice sadrže pet puta više vitamin C od limuna te se koriste kao čaj. Unutrašnji dio kore (kambij) je jestiv te je zabilježeno da su ga irokezi značajno konzumirali radeći od njega brašno.

Drvo je lagano, srednje jačine, lako se obrađuje. Koristi se za izradu namještaja i drugo.

Galerija fotografija

Podijeli