Žabnjak ljutić
Ranunculus acris
Karakteristike
Žabnjak ljutić (Ranunculus acris L.) je zeljasta trajnica iz porodice žabnjača (Ranunculaceae). Stabljika je uspravna, vrlo razgranata, u donjem dijelu gola, u gornjem prileglo dlakava, naraste do 100 cm visine. Podanak je kratak, zadebljan i snažan, s razvijenim bočnim korijenjem. Listovi su u početku svilenasto, kasnije čekinjasto dlakavi, prizemni listovi su smješteni na dugim peteljkama i dlanasto su razdijeljeni na 5-7 nepravilno nazubljenih režnjeva. Gornji listovi su naizmjenični i sjedeći, urezani do osnove. Cvjetovi su dvospolni, pojedinačni, promjera 1-,25 cm, stvaraju se na vrhovima dugačkih, prileglo dlakavih stapki. Sastavljeni su od pet zlatnožutih, jajastih listića krunice dužine 5-10 mm, čaška je građena od 5 prileglo dlakavih listića. i mnogo prašnika. Cvatu od svibnja do rujna. Plod je spljošten, jednosjemeni oraščić dužine oko 3 mm, ima pravi ili malo savijen kljun. Jedna biljka u sezoni proizvede oko 500 sjemenki.[1]
Stanište
Prirodno je biljka rasprostranjena na području Europe i Azije, a u Sjevernoj Americi i Novom Zelandu je udomaćena. Staništa su joj vlažne livade i pašnjaci, raste uz potoke i kanale, često u velikim skupinama. Nalazimo je od nizina do planinskog područja.
Medenje
Dobra je medonosna biljka, pčele posjećuju cvjetove s kojih sakupljaju dosta peluda i malo nektara.[2] Pelud je otrovan.[3]
Etimologija
Latinski naziv roda Ranunculus potječe od riječi rana (žaba) jer su se ove biljke povezivale sa staništima žaba – močvare i bare. Ime vrste acris istog je porijekla kao i za javor (acer – što je vidljivo i u sinonimu latinskog imena Ranunculus acer) te znači oštar.[4] Na stranim jezicima nazivi su meadow buttercup, tall buttercup, common buttercup, giant buttercup (eng.), Scharfer Hahnenfuß (njem.), renoncule âcre, bouton d’or (fr.), ranuncolo comune (tal.), botón de oro, hierba belida (špa.), ripeča zlatica (slo.).
Upotreba
Žabnjak ljutić je otrovna biljka zbog sadržaja alkaloida i kardiotoničnih glikozida. Smatra se da uzrokuje peludnu i kontaktnu alergijsku reakciju.[5] U ishrani životinja na paši otrovna je biljka. Izbjegavaju je kad imaju hrane, no na oskudnim pašnjacima ili kad je zastupljena u velikom broju ipak se otruju. Sušenjem se otrovi razgrađuju te je u obliku sijena životinjama biljka jestiva, iako slabe kvalitete.[6]
Galerija fotografija
Literatura
- Mira Knežević, (2006.), Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore, Osijek: Poljoprivredni fakultet
- Matija Bučar, (2008.), Medonosne biljke kontinentalne Hrvatske: staništa, vrijeme cvjetanja, medonosna svojstva, Petrinja: Matica hrvatska
- Filip Šimić, (1980.), Naše medonosno bilje, Zagreb: Znanje
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Petar Petrić, Mirko Tomašević, (2003.), Biljne vrste uzročnice peludnih alergija, Požega: Spin Valis
- Sergej Forenbacher, (1998.), Otrovne biljke i biljna otrovanja životinja, Zagreb: Školska knjiga
- Ljubomir Mišić, Radomir Lakušić, (1990.), Livadske biljke, Sarajevo: Svjetlost
- Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga