Mišjakinja

Karakteristike

Srednja ili obična mišjakinja (Stellaria media (L.) Vill) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice karanfila (Caryophyllaceae). Stabljika je niskog rasta, naraste do 40 cm dužine no uglavnom je polegnuta uz zemlju. Jako je razgranata, okrugla i tek u jednom redu je prekrivena dlačicama. Korijen je vretenast. Listovi su nasuprotno smješteni, maleni, jajastog oblika, cjelovitog ruba i ušiljenog vrha, donji listovi smješteni su na peteljci dok su gornji sjedeći – nemaju peteljku. Cvjetovi su mali, promjera 6-8 mm, nalaze se na tankim i dugim drškama. Građeni su od 10 bijelih latica koje su smješteni u parovima. Cvate tokom cijele godine. Sjemenke su česta ptičja hrana.

Stanište

Rasprostranjena je biljka u Europi i Sjevernoj Americi gdje je česta biljka zbog velike sposobnosti razmnožavanja. Stabljika odumre već nakon 6-7 tjedana no proizvede 20,000 sjemenki koje zadržavaju mogućnost klijanja i do 23 godine,^[1] prema drugom izvoru i nakon 600 godina.^[2] Sama biljka cvjeta kroz cijelu godinu a i sjeme se vrlo lako raznosi vjetrom. U jednoj godini mogu se razviti tri ili četiri generacije biljke. Tako je mišjakinja česta biljka na livadama, poljima, vrtovima i bilokakvim drugim zapuštenim mjestima a našli smo ju i kako gusto raste visoko na zapuštenom pročelju nesagrađene kuće.

U vrtu, iako je vrlo česta, ne predstavlja značajan problem. Niska je i malena biljka, lako se plijevi i nama je dobro da nam raste na goloj zemlji čuvajući tako mjesto za buduće presadnice.

Pokazatelj je kišnog vremena ako se cvjetovi ujutro ne otvore i nisu uspravni.^[3]

Etimologija

Latinsko ime roda Stellaria potječe od riječi stella (zvijezda) zbog oblika cvjetova. Ime vrste media znači srednji.^[4] Pučkim nazivom crijevac, ukazuje se na elastične končaste tvorevine koje se nađu kod čvrstih i starih dijelova biljaka, zbog kojih se one odstranjuju prilikom jela. Na stranim jezicima poznata je kao chickweed, chickenwort (eng.), Gewöhnliche Vogelmiere, Vogel-Sternmiere (njem.), stellaire intermédiaire, morgeline, mouron des oiseaux (fr.), centocchio comune (tal.), pamplina, hierba gallinera (špa.), navadna zvezdica (slo.).

Upotreba

Mišjakinja je jestiva biljka, jedu se nadzemni dijelovi biljke tokom cijele godine. Najbolji su oni vršni dijelovi – listovi, pupoljci i cvjetovi. Najčešće se jedu sirovi ili se vrlo kratko prokuhaju. Sadrži 30-45 mg% vitamina C, oko 4 mg% karotina, bogata je mineralima – željezom, kalcijom, kalijem, cinkom i bakrom.^[5]

Srodne vrste

Srodne su joj druge vrste u rodu, kao velika mišjakinja (Stellaria holostea). Na prvi pogled izgledom joj je slična merinka (Moehringia trinervia), nejestiva biljka.

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Taib Šarić, (1991.), Atlas korova: 100 najvažnijih vrsta korovskih biljaka u Jugoslaviji, Sarajevo: Svjetlost zavod za udžbenike i nastavna sredstva
2. Nada Hulina, (1998.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga ^{a b}
3. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
4. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
5. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga