Dugolisna metvica

Karakteristike

Dugolisna metvica (Mentha longifolia (L.) Huds.) je trajna zeljasta biljka iz porodice usnača (Lamiaceae). Stabljika je uspravna, četverobridna, u gornjem dijelu jako razgranata i prekrivena gustim, sitnim, sivobijelim dlakama, naraste do 100 cm visine. Podanak je dug i razgranat. Listovi su nasuprotni, jajasto lancetasti, nazubljenih rubova, ušiljenih vrhova, na licu su goli, naličje im je prekriveno gustim dlačicama, donji listovi su na kratkim peteljkama, ostali su sjedeći, dužine su 5-10 cm, širine 1,5-3 cm. Cvjetovi su dvospolni, skupljeni u guste duguljaste cvatove nalik na klasove. Sastavljeni su uskozvonaste, gusto dlakave, zvonolike čaške koja ima 5 zubaca, vjenčić je svijetloljubičast, dug oko 0,5 cm, razdijeljen na 4 dijela. Prašnika ima 4, iste su dužine. Plodnica tučka je nadrasla. Cvate od lipnja do rujna. Plod je jajoliki kalavac koji se raspada na 4 sitna plodića.

Dobra je medonosna biljka, pčele posjećuju cvjetove sakupljajući mnogo nektara i malo peluda.

Stanište

Rasprostranjena je na području većeg dijela Europe i u Maloj Aziji. Raste na vlažnim livadama, travnjacima i pašnjacima, uz obale rijeke i potoka, uz puteve i rubove šuma, od nizinskog dijela do 1500 m nadmorske visine. Razmnožava se sjemenom.

Etimologija

Latinsko ime roda Mentha potječe od imena nimfe Mente u grčkoj mitologiji, koja je zbog ljubovanja s bogom podzemlja Hadom bila pretvorena u grm od njegove žene Perzefone. Perzefonina majka i boginja plodnosti Demetra, osudila je Mentu na sterilnost, te biljka ne daje plodove. Poznata je i pod nazivom konjska metvica, što je vidljivo u nekim stranim nazivima. Na stranim jezicima nazivi su horse mint (eng.), Rossminze (njem.), menthe sylvestre, menthe à feuilles longues (fr.), menta a foglie lunghe (tal.), menta de caballo (špa.), menta-silvestre (port.), dolgolistna meta (slo.).

Upotreba

Listovi se u manjim količinama mogu koristiti kao čaj i osvježavajuće napitke. Sadrže oko 1% eteričnog ulja.^[1]

Galerija fotografija

Literatura

1. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
2. Petar Petrić, Mirko Tomašević, (2003.), Biljne vrste uzročnice peludnih alergija, Požega: Spin Valis
3. Radovan Domac, (1994.), Flora Hrvatske – Priručnik za određivanje bilja, Zagreb: Školska knjiga
4. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga