Zečja soca Oxalis acetosella

Carstvo:
Red:
Oxalidales
Porodica:
Vrsta:
Oxalis acetosella
Sinonimi:
Oxalis longiflora L., Oxalis nemoralis Salisb., Oxys acetosella (L.) Scop.

Karakteristike

Zečja soca (Oxalis acetosella L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice cecelja (Oxalidaceae). Rizom je razgranat, člankovit, mesnat, horizontalan i puzav, prekriven kratkim ljuskavim listićima, tvori gustu podzemnu mrežu u tlu iz koje rastu brojne stapke duge do 15 cm. Listovi su prizemni, slični djetelini, trodijelni i srcoliki, po sredini razdijeljeni na dvije simetrične polovice, nalaze se na vrlo dugačkim peteljkama dugima do 10 cm. Posve su rašireni samo kad je vrijeme oblačno. Cvjetovi su pojedinačni, dvospolni, promjera 1-2 cm, smješteni na dugim stapkama, vjenčić čine pet bijelih latica koje na bazi imaju žutu mrlju i prošarani su ljubičastim žilicama. Čaška ima ovalne listiće duge oko 4 mm. Cvate u travnju i svibnju, otvoreni su samo za sunčanog vremena. Plod je kapsula duga 5-10 mm koja sadrži jednu ili dvije crvenosmeđih, plosnatih sjemenki.

Stanište

Rasprostranjena je na području Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Nalazimo je na sjenovitim mjestima, raste na svježim, rahlim tlima kisele reakcije u listopadnim, crnogoričnim i mješovitim šumama. Biljci ne odgovara puno sunca, te se ljeti, ako se listovi nađu izloženi jakoj sunčevoj svjetlosti opuste i klonu kako bi se zaštitili. Odgovara joj kiselo tlo bogato humusom, staništa su joj nizine pa sve do 2000 m nadmorske visine.

Etimologija

Latinsko ime roda Oxalis dolazi od grčke riječi oxys (oštar, kiseo), zbog okusa listova bogatima oksalnom kiselinom.[1] Ime vrste acetosella umanjenica je od acetosus,  kiselkastog okusa. Na stranim jezicima (eng., fr., tal., špa.) poznata je i pod nazivom aleluja jer cvjeta između uskrsa i blagdana duhova. Drugi nazivi na stranim jezicima su wood sorrel (eng.), Waldsauerklee (njem.), oseille des bois, oxalide des bois, oxalis petite oseille (fr.), acetosella dei boschi (tal.), navadna zajčja deteljica (slo.).

Upotreba

Jestivi su mladi listovi i njihove peteljke. Kiselkastog su i osvježavajućeg okusa, mogu se jesti sirovi u manjim količinama no zbog sadržaja oksalne kiseline (0,80-1%, sadrže ju i druge biljke kao špinat ili blitva) poželjno ih je prokuhati i vodu baciti. Listovi sadrže još 80-130 mg% vitamina C, 5-10 mg% karotina.[2]

Galerija fotografija

Podijeli