Lemprika
Viburnum tinus
Karakteristike
Lemprika (Viburnum tinus L.) je zimzeleni grm ili niže stablo iz porodice moškovičevki (Adoxaceae). Naraste do 7 metara visine i širine do 3 metra tvoreći razgranatu, gustu i zaobljenu krošnju. Korijen je dubok i dobro razvijen. Kora je u mladosti crvenkastosmeđa i dlakava, kasnije postane siva. Listovi su nasuprotni, jajasti, tamnozeleni, sjajni i kožasti, na naličju dlakavi u uglovima žila, dugi 5-10 cm, široki 2-4 cm, cjelovitih rubova, nalaze se na oko 1-1,5 cm dugoj, sitno dlakavoj peteljci. Zimzeleni su, ostaju na biljci 2-3 godine. Biljka je jednodomna no jednospolnih cvjetova. Cvjetovi su dvospolni, jednodomni, dekorativni i slabo mirisni, skupljeni su u gronjaste cvatove promjera do 10 cm. Dvostrukog ocvijeća, čaška je građena od pet lapova, vjenčić je zvonast, duži od čaške, ima pet bijelih ili nježno rozih latica. Prašnika ima 5. Cvatu od siječnja do lipnja. Plod je jajasta, tamnoplava bobica dužine oko 3-4 mm koja sadrži jednu plavkastu, nepravilno izbrazdanu sjemenku, dozrijeva u rujnu i listopadu.
Stanište
Rasprostranjena je na području Mediterana, u južnoj Europi, zapadnoj Aziji i sjevernoj Africi. Staništa su joj šume i makije. Uzgaja se kao ukrasna biljka u parkovima i vrtovima radi pojedinačne sadnje, u grupama ili kao živa ograda. Otporna je na niske temperature do -12°C, na mraz, sušu i posolicu. Odgovara joj sjenovito i vlažno područje, tolerira i vrlo siromašna i suha tla. Može u je orezivati i oblikovati prema želji. Živi do 40 godina. Razmnožava se sjemenom, položenicama i zelenim reznicama. Razvijen je velik broj kultivara.
Etimologija
Latinsko ime roda Viburnum potječe od latinske riječi viere (vezati), zbog savitljivosti mladih izbojaka.[1] Na stranim jezicima nazivi su laurustinus viburnum, laurestine (eng.), Lorbeerblättrige Schneeball, Lorbeerschneeball, Immergrüner Schneeball, Mittelmeer-Schneeball (njem.), viorne tin, laurier-tin, laurentin (fr.), viburno tino (tal.), durillo (špa.), folhado (port.), nepravi lovor (slo.).
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
- Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
