Crna hudika Viburnum lantana

Carstvo:
Red:
Dipsacales
Porodica:
Vrsta:
Viburnum lantana
Sinonimi:
Viburnum aragonensis Pau, Viburnum maculatum Pantoc.

Karakteristike

Crna hudika ili vunasta udikovina (Viburnum lantana L.) je listopadni grm iz porodice moškovičevki (Adoxaceae). Naraste 2-5 metra visine tvoreći gustu krošnju i razvijajući uspravne, šibaste grane od samog tla. Korijenov sustav je dobro razvijen. Kora je tanka, siva i na starijim granama ljuskasto ispucala, mladi izboji su smeđi, gusto maljavi, prekriveni svijetlosmeđim lenticelama i na poprečnom presjeku okrugli. Pupoljci su nasuprotni, goli, prekriveni su voštanim slojem. Lisni pupoljci su nasuprotni, dugi, tanki, sivo maljavi, građeni od smežuranih listova i nemaju zaštitne ljuske, vršni pupoljci su veći od postranih pupova koji su prilegnuti uz izbojak. Cvjetni pupoljci krupni, okruglasti, nalaze se na kratkoj peteljci na vrhovima izbojaka i pokriveni su kratkim ljuskama. Listovi su nasuprotni, jednostavni, veliki, jajolikog oblika, dugi 7-15 cm, široki do 8 cm, tupo su nazubljenog ruba, hrapave su teksture, izraženih žilica, na licu tamnozeleni, na naličju sivozeleni i s pahuljastim, gustim dlačicama, smješteni su na debeljkastim, dlakavim, oko 1-3 cm dugim peteljkama, nemaju palistiće. Cvjetovi su dvospolni i jednodomni, mali, mirisni, svi su jednaki i fertilni, nalaze se na zvjezdasto dlakavi stapkama skupljeni u prividne štitove promjera 5-10 cm na vrhovima mladih izdanaka. Dvostrukog su ocvijeća, sastavljeni od valjkaste čaške koja ima pet kratkih zupca, vjenčić je plitko zvonast, ima pet žućkastobijelih, okruglastih latica koje su nakon cvatnje svinute prema natrag. Prašnika je 5, prašnice su im svijetložute i nadvisuju vjenčić. Tučak je jedan s podraslom plodnicom, ima kratak vrat i trorežnjastu njušku. Cvatu u svibnju i lipnju. Plodovi su jajaste, mesnate, malo plosnate koštunice velike 7-10 mm koje sadržu jednu jajastu, plosnatu košticu i na vrhu imaju ostatak čaške. Mijenjaju boju od zelene i crvene pa do crne kada dozrijevaju u kolovozu i rujnu, no nikad ne dozrijevaju u isto vrijeme te se tako mogu vidjeti crni i crveni plodovi na jednoj biljci. Sjemenke su svijetlosmeđe, plosnate, uzdužno duboko izbrazdane, duge do 8 mm.

Stanište

Rasprostranjena je vrsta na području srednje i južne Europe te zapadne i jugozapadne Azije. Staništa su suha i sunčana mjesta svijetlih šuma, rubovi šuma i šikara, od nizina do pretplaninskog područja oko 1500 m nadmorske visine. Otporna je na sušu i hladne temperature. Negdje se uzgaja u parkovima, brzo raste i jake je izbojne snage iz korijena. Dobra je medonosna biljka, pčelama daje nektar i pelud. Razmnožavanje se vrši sjemenom i vegetativno reznicama u kasnu zimu ili kasno ljeto.

Etimologija

Latinsko ime roda Viburnum potječe od latinske riječi viere (vezati), zbog savitljivosti mladih izbojaka.[1] Na stranim jezicima nazivi su wayfarer, wayfaring tree (eng.), Wolliger Schneeball (njem.), viorne lantane, lantane, viorne mancienne, cochène (fr.), dobrovita (slo.).

Upotreba

Plodovi su uvjetno jestivi, od par bobica neće biti ništa no konzumacija više njih nije preporučljiva zbog probavnih tegoba (proljeva i povraćanja) te krvi u mokraći.[2]

Mladi izboji mogu poslužiti za vezanje i pletenje, za izradu obruča za bačve i drugo. U davna vremena od izboja su se izrađivala tijela strijela.[3]

Galerija fotografija

Podijeli