Kiwano
Cucumis metuliferus
Karakteristike
Kiwano (Cucumis metuliferus E. Mey) je jednogodišnja penjačica iz porodice tikva (Cucurbitaceae). Stabljika je vrlo dlakava, raste nekoliko metara u dužinu. Penje se zahvaljajujući jednostavnim, do 10 cm dugim viticama kojima se hvata za oslonac. Korijen je jak. Listovi su naizmjenični, jednostavni, nalaze se na do 10 cm dugoj, dlakavoj peteljci a i sami su vrlo dlakavi, posebno na žilama. Cvijet je mali, žut, dlakav, oprašuju ga razni kukci. Plod je jajolik, izvana vrlo bodljikav, u početku zelene boje, dozrijevanjem postane narančast. Unutrašnjost mu je zelene boje i sadrži puno sjemenki.
Stanište
Porijeklom je iz Afrike, raste na tropskim i suptropskim područjima Subsaharskog dijela sve do juga kontinenta. U prirodi tamo raste u dobro dreniranim pjeskovitim ili ilovastim tlima uz rijeke, gdje se penje preko grmlja i stabala.
Etimologija
Latinsko ime roda Cucumis bilo je kod antičkog rimskog pisca Marka Terencija Varona (116. pr. Kr. – 27. pr. Kr.) ime za krastavac.[1] Naziv kiwano dobio je zbog sličnosti s plodom kivija. Osim kao naziv kiwano u stranim jezicima poznat je još kao horned melon (eng.), Horngurke, Hornmelone (njem.), métulon, melano (fr.), pepino africano (špa., port.).
Uzgoj
Kiwano se može uzgajati kod nas. Kako mu je vegetacija malo duža, potrebno ga je rano sijati, već u ožujku, na zaštićeno mjesto. Potrebno mu je omogućiti svijetlo i donekle toplo mjesto, sjeme klija na temperaturi 20-35 °C u roku nekoliko dana. Presadnice će brzo razvijati izdanke, može biti nezgodno što će se viticama držat za druge biljke. Krajem svibnja, kada prođe i zadnja opasnost od mraza, presađuje se na otvoreno. Biljkama međusobno omogućimo barem 50 cm razmaka, te potporanj da se mogu penjati. Zemlju se održava vlažnom i regulira se prisutnost korova. Kada biljka stvori mnogobrojne izdanke i gusti grmić, pojavit će se prvi cvjetovi, a nakon uspješnog oplođivanja i plod.
Upotreba
Unutrašnjost ploda jede se kao voće, no mišljenja o okusu su podijeljena. Okus je kao razvodnjena banana, s daškom citrusa. Jede se samostalno ili kao dodatak sokovima, kao preljev u desertu i sl. Najlakše je žlicom sastrugati unutrašnjost te tako iskoristiti sadržaj. Jestivi su i listovi iako se rijetko konzumiraju, no mogu se pripremati kao i špinat kuhanjem.