Bijeli sljez Althaea officinalis

Carstvo:
Red:
Malvales
Porodica:
Vrsta:
Althaea officinalis
Sinonimi:
Althaea balearica J. J. Rodr., Althaea micrantha Borbás

Karakteristike

Bijeli sljez (Althaea officinalis L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice sljezovki (Malvaceae). Stabljika je uspravna i drvenasta, najčešće jednostavna ili slabo razgranata, naraste do 150 cm visine. Obrasla je mekim dlačicama zbog čega izgleda sivkasto. Korijen je do 2 cm debljine, razgranat, valjkast, sivosmeđe boje s vanjske a bijele s unutrašnje strane, aromatičnog mirisa i sluzavog okusa. Listovi su naizmjenično smješteni, veliki su i trokrpasti, nazubljenog ruba, na obje strane gusto dlakavi, prizemni listovi imaju dugu petelku, gornji su na kraćoj peteljci. Cvjetovi su dvospolni, promjera do 5 cm, rastu pojedinačno ili nekoliko njih na dužoj dršci u pazušcima listova. Čaška je dlakava, vjenčić ma pet bijelih ili blijedorozih latica. Prašnici su mnogobrojni, crvenoljubičasti. Cvate od lipnja do listopada. Plod je kalavac koji sadrži dlakave plodiće.

Medenje

Dobra je medonosna biljka, pčele salijeću cvjetove i sakupljaju nektar i cvjetni prah. Medenju pogoduje lijepo vrijeme s dosta vlage u zraku, osobito dobro medi nakon kiše. Med je svijetao.[1] [2]

Stanište

Prirodno je rasprostranjen u srednjoj i južnoj Europi i zapadnoj Aziji. Staništa su mu vlažne livade, nalazimo ga uz rijeke, kanale i potoke, na povremeno poplavljenim područjima. Uzgaja se i kao ukrasna i ljekovita biljka. Razmnožava se sjemenom ili korijenovim izdancima.

Etimologija

Latinsko ime roda Althaea potječe od grčke riječi althainein što znači liječiti, sanirati i althos ljekovito sredstvo.[3] Ime vrste officinalis uobičajen je naziv za istaknutu vrstu u rodu zbog ljekovitosti. Na stranim jezicima nazivi su marsh mallow (eng.), Echte Eibisch, Arznei-Eibisch (njem.), guimauve sauvage, mauve blanche (fr.), malvavisco, bismalva, hierba cañamera (špa.), altea comune (tal.), navadni slez (slo.).

Upotreba

Koriste se listovi, cvjetovi i korijen.

Korijen se u pravilu sakuplja ujesen od biljaka koje su barem dvije godine stare, očisti se i suši na toploj temperaturi a suši se na tamnom, suhom i hladnom mjestu. Vrlo je ljekovit, vrijedniji od listova i cvjetova. Sadrži 30-38% škroba, 30-35% sluznatih tvari, polisaharide (6-12%) topive u hladnoj vodi, 10-11% pektina, 10% saharoze, 1,5% masnog ulja, oko 7% mineralnih tvari bogatih fosforom, flavonoide i drugo. [4]
Blagotvorno djeluje na suhi kašalj i nadraženost sluznice, spriječava upalu i iritaciju želuca i crijeva, služi da omekša rane i suhu kožu u kozmetici. Dodaje ga se u kombinirane pripravke za kašalj i da smanji gorčinu drugih biljaka.[5][6] Sigurna je biljka za upotrebu.

  • 5-7 g suhog korijena prelije se šalicom mlake vode i bez kuhanja ostavi nekoliko sati da odstoji. Pije se 3× dnevno.

Osim što je korijen ljekovit jestiv je i u sirovom obliku, poznatija je njegova upotreba u obliku sljezovog kolačića. Sljezovi kolačići su popularni u Americi premda vuču porijeklo iz starog Egipta. Korijen se još tada koristio kao sredstvo kod problema s grlom a stari egipćani su ga oblagali medom. Danas se ti slatkiši proizvode sa šećerom i jedu se nakon stavljanja na štapić i zagrijavanja preko otvorene vatre.

Cvjetovi i mladi listovi su jestivi, dodaju se salatama a također se kao i korijen koriste kod upala sluznice dišnog sustava premda sadrže manje sluznih polisaharida.[7]

Korijenom se na Bliskom Istoku čiste perzijski sagovi.

Galerija fotografija

Podijeli