Vrbolika

Karakteristike

Vrbolika, kiprovina ili uskolisni kiprej (Epilobium angustifolium L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice pupoljki (Onagraceae). Visoka je biljka koja može narasti i do 2 metra. Stabljika je uspravna i uglavnom nerazgranata, okrugla ili slabo bridasta, glatka, često crvenkasto nahukana. Korijen je jak, puzajuć. Listovi su naizmjenični, smješteni na kratkoj peteljci ili sjedeći, uski, duguljasti i ušiljeni, dužine 10-20 cm, široki 1-4 cm, sitno nazubljenih rubova. Cvjetovi su dvospolni, veliki su, promjera 1,5-3 cm, ružičasti i skupljeni u grozdaste cvatove uzduž vrha stabiljke. Listići čaške su crvenkasti, neznatno dlakavi, dužine kao i listići vjenčića koji su obrnuto jajoliki ili okruglasti. Čine ih četiri latice i osam bjelkastih prašnika. Javljaju se od lipnja do listopada kada ih posjećuju pčele te se vrbolika općenito smatra dobrom medonosnom biljkom. Plod je duguljasta i uska mahuna dužine 4-8 cm koja se otvara sa 4 zaklopca a sadrži velik broj dlakavih sjemenki. Jedna biljka proizvede oko 80,000 te se lako razmnožava često tvoreći guste skupine.

Stanište

Rasprostranjena je u umjerenom pojasu sjeverne polutke (Europa, Azija, Sjeverna Amerika). Raste prirodno po planinskim krajevima do 1500 m nadmorske visine, na šumskim čistinama, uz rubove šumskih puteva, na livadama, proplancima i sl.

Uzgaja se kao ukrasna biljka, razmnožava se sjemenom ili dijeljenjem biljke u proljeće ili jesen. Odgovara joj polusjenovito mjesto, humusno tlo i vlažno premda dobro podnosi sušu.

Medenje

Cijenjena je kao medonosna biljka. Pčele salijeću cvjetove i sakupljaju velike količine nektara i peluda. Dnevni prinos nektara može iznositi do 10 kg, ukupan prinos do 40 kg po košnici, a na površini od 1 ha i do 600 kg meda. Med je svijetao, malo zelenkast, bistar i proziran, brzo kristalizira i ugodnog je okusa. Prije nego se kristalizira dugo ostaje tekući.^{[1] [2]}

Etimologija

Latinsko ime roda Epilogium potječe od grčke riječi lobos (mahuna, ljuska, dem. lobion), jer cvjetovi stoje na ljusastim plodnicama. Latinski naziv angustifolium znači uskolisnat (angustus – uzak, folium list).^[3] Često ju u literaturi možemo naći pod sinonimom Chamaenerion angustifolium. Takav naziv roda potječe od grčke riječi chama (nizak) i nerion (oleander), zbog sličnost biljke s oleanderom. Ime vrbolika dobila je zato što su listovi slični nekim vrstama vrba (Salix).^[4] Na stranim jezicima poznata je kao fireweed, great willow-herb, rosebay willowherb (eng.), Schmalblättriges Weidenröschen, Stauden-Feuerkraut, Waldweidenröschen (njem.), épilobe en épi, épilobe à feuilles étroites, laurier de Saint-Antoine, osier fleuri (fr.), erba di San Antonio (tal.), epilobio, adelfilla (špa.), ozkolistno ciprje (slo.).

Upotreba

Jestivi su mladi izdanci, listovi i podanak a od nadzemne biljke u cvatu radi se čaj. Listovi za hranu beru se u proljeće i ljeto te koriste sirovi kao salata ili se kuhaju kao varivo. Sadrže oko 70-90 mg% vitamina C i oko 6 mg% karotina. Navodno se u Rusiji i Engleskoj listovima vrbolike patvore čajevi. Mladi izdanci su slatkasti i jedu se kao šparoge. Podanak je bogat škrobom i šećerom, suši se, melje u brašno i koristi za izradu kruha.^[5][6]

Galerija fotografija

Literatura

1. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
2. Filip Šimić, (1980.), Naše medonosno bilje, Zagreb: Znanje
3. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
4. Matija Bučar, (2008.), Medonosne biljke kontinentalne Hrvatske: staništa, vrijeme cvjetanja, medonosna svojstva, Petrinja: Matica hrvatska
5. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
6. Ljubiša Grlić, (1954.), Naše divlje povrće, Zagreb: Poljoprivredni nakladni zavod
7. Čedomil Šilić, (1987.), Šumske zeljaste biljke, Sarajevo: Svjetlost
8. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga