Thunbergova žutika
Berberis thunbergii
Karakteristike
Thunbergova žutika (Berberis thunbergii DC.) je listopadna grmolika biljka iz porodice žutika (Berberidaceae). Grane su jako razgranate i guste, narastu do 250 cm visine i do 1 m širine. Horizontalne su, crvenosmeđe boje, prekrivene pojedinačnim, uskim trnovima dužine 5-18 mm, mlade grančice su žute ili purpuroncrvene. Listovi su mali, ovalni ili eliptični, u donjem dijelu jako suženi, cjelovita ruba, dugi 12-24 mm, široki 3-15 mm, sužavaju se pri osnovi. Svijetlozeleni, u jesen poprime crvenu boju prije nego što otpadnu. Cvjetovi su žuti, promjera 5-8 mm, pojedinačni ili skupljeni po 2-5 u cvatove. Cvatu u travnju i svibnju. Plodovi su mali, izduženo eliptični, glatki, dugi 7-10 mm, široki 4-7 mm, glatki, crvene boje, svaki plod ima jednu sjemenku. Dozrijevaju krajem ljeta, ostaju na biljci preko zime.
Od obične žutike (Berberis vulgaris) razlikuje se prema listovima, kod ove vrste su cjelovitog ruba, kod obične žutike su rubovi nazubljeni. Također je i otporna prema sporama žitne hrđe te ne čini štetu ako se sadi uz poljoprivredne kulture kao što je to slučaj kod obične žutike.[1]
Stanište
Prirodno je rasprostranjena u istočnoj Aziji (Kina, Japan) odakle je u Europu prenijete krajem 19. stoljeća. Smatra se udomaćenom u Sjevernoj Americi. Vrlo često se uzgaja kao ukrasni grm u parkovima i na drugim zelenim površinama u gradovima. Otporna je na hladne temperature i na gradska onečišćenja, vrlo dobro podnosi orezivanje te se može uzgajati i kao živa ograda
Od kultivara napoznatiji je Berberis thumbergii “Atropurpurea” koji ima tamnocrvene listove.
Etimologija
Naziv roda Berberis latinizirana je arapska riječ za ime ploda. Ime vrste julianae dodijelio je austrijski botaničar Camillo Karl Scheider (1876. – 1951.) u čast svoje žene. Na stranim jezicima nazivi su Japanese barberry, Thunberg’s barberry, red barberry (eng.), Thunberg-Berberitze, Grüne Hecken-Berberitze (njem.), epine-vinette de Thunberg (fr.), thunbergov češmin (slo.).
Upotreba
Jedan izvor u literaturi doduše napominje da plodovi nisu jestivi i da su zabilježeni slučajevi trovanja male djece koja su ih jela.[2] Pojedini drugi izvori plodove vode jestivima.[3] Autor ovog članka plodove je jeo u manjim količinama i smatra da su blagog i neutralnog, ugodnog okusa. U svakom slučaju poželjno je postupati s oprezom.
