Thunbergova žutika
Berberis thunbergii
Karakteristike
Thunbergova žutika (Berberis thunbergii DC.) je listopadna grmolika biljka iz porodice žutika (Berberidaceae). Stabljike su jako razgranate i guste, narastu do 250 cm visine i do 1 m širine. Crvenosmeđe su boje, prekrivene uskim trnovima. Listovi su mali, ovalni ili eliptični, u donjem dijelu jako suženi, cjelovita ruba, dugi 12-24 mm, široki 3-15 mm, nalaze se na kratkoj dršci. Svijetlozeleni, u jesen poprime crvenu boju prije nego što otpadnu. Cvjetovi su žuti, promjera 5-8 mm, pojedinačni ili skupljeni po 2-5 u cvatove. Cvatu u travnju i svibnju. Plodovi su mali, izduženo eliptični, dugi 7-10 mm, široki 4-7 mm, glatki, crvene boje, svaki plod ima jednu sjemenku. Dozrijevaju krajem ljeta, ostaju na biljci preko zime.
Stanište
Prirodno je rasprostranjena u istočnoj Aziji (Kina, Japan) odakle je u Europu prenijete krajem 19. stoljeća. Smatra se udomaćenom u Sjevernoj Americi. Vrlo često se uzgaja kao ukrasni grm u parkovima i na drugim zelenim površinama u gradovima. Od kultivara napoznatiji je Berberis thumbergii “Atropurpurea” koji ima tamnocrvene listove. Otporna je na hladne temperature i na gradska onečišćenja, podnosi orezivanje.
Od obične žutike (Berberis vulgaris) razlikuje se prema listovima, kod ove vrste su cjelovitog ruba, kod obične žutike su rubovi nazubljeni. Također je i otporna prema sporama žitne hrđe te ne čini štetu ako se sadi uz poljoprivredne kulture kao što je to slučaj kod obične žutike.[1]
Etimologija
Naziv roda Berberis latinizirana je arapska riječ za ime ploda. Ime vrste julianae dodijelio je austrijski botaničar Camillo Karl Scheider (1876. – 1951.) u čast svoje žene. Na stranim jezicima nazivi su Japanese barberry, Thunberg’s barberry, red barberry (eng.), Thunberg-Berberitze, Grüne Hecken-Berberitze (njem.), epine-vinette de Thunberg (fr.), thunbergov češmin (slo.).
Upotreba
Jedan izvor u literaturi doduše napominje da plodovi nisu jestivi i da su zabilježeni slučajevi trovanja male djece koja su ih jela.[2] Pojedini drugi izvori plodove vode jestivima.[3] Autor ovog članka plodove je jeo u manjim količinama i smatra da su blagog i neutralnog, ugodnog okusa. U svakom slučaju poželjno je postupati s oprezom.
