Obična žutika Berberis vulgaris

Obična žutika

Taksonomija

Plantae
carstvo
Carstvo:
Plantae
Red:
Ranunculales
Porodica:
Berberidaceae
Rod:
Berberis
Vrsta:
Berberis vulgaris
Sinonimi:
Berberis racemosa Stokes, Berberis irritabilis Salisb.
Narodna imena:
Babnja, breberika, žutotrn, žutelinka, cigansko grožđe, žuti šipak, turska loza
Dimenzije:
do 3 metra
Razmnožavanje:
Sjemenom, reznicama
Cvatnja:
i ii iii iv v vi vii viii ix x xi xii
Upotreba:
Cvijet, listovi, kora, korijen i bobice
Značajke:
jestiva, medonosna
Kalendar branja
Kategorija
Grmlje, Samoniklo jestivo bilje
Oznake
berberidaceae, berberis, obična žutika
Traži pojam
obična žutika
Srodne vrste
Cvjetovi julijanine žutike
Julijanina žutika Berberis julianae
Plodovi thunbergove žutike
Thunbergova žutika Berberis thunbergii
Print

Karakteristike

Obična žutika (Berberis vulgaris L.) je listopadna grmolika biljka iz istoimene porodice žutika (Berberidaceae). Naraste do 3 metra visine tvoreći grane koje su kao šibe, u mladosti crvenkaste, poslije odrvene i postanu tamnosive. Korijenski sustav je dobro razvijen. Pupoljci su veliki tek 1 mm, ušiljeni i goli. Listovi su naizmjenični, jajasti ili eliptični, dugi 4 cm, široki 2 cm, sitno su nazubljeni, trepavičasto dlakavi, nalaze se na kratkim peteljkama smješteni u snopiće. U jesen postanu crvenkasti a po tri račvasta, oko 2 cm duga trna nalaze se uz njih. Cvjetovi su dvospolni, pravilni, mali, žutonarančasti, mirisni, skupljeni po 8-25 u viseće grozdaste cvatove duge do 5 cm. Građeni su od 6 lapova čaške i 6 listića vjenčića. Cvatu u svibnju i lipnju. Plodovi su manje, izdužene bobice, duge do 12 mm, crvene boje, sadrže jednu do tri sjemenke. Vise u grozdovima na kratkim peteljkama a dozrijevaju krajem kolovoza i u rujnu.

Stanište

Rasprostranjena je u južnoj i središnjoj Europi, sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji, a danas se smatra udomaćenom u područjima istočne i središnje Sjeverne Amerike. Najčešće raste u svijetlim šumama, po rubovima šuma i šikarama od nizina do planinskog pojasa.

Sadi se i kao ukrasna biljka, postoje brojne forme žutike od kojih je najznačajnija Berberis vulgaris “Atropurpurea” koja ima tamno ljubičaste listove. Razmnožavamo je sjemenom ili još bolje reznicama koje uzimamo s odraslih biljaka tijekom ljeta. Preferira sunčana područja ili laganu sjenu, neutralno ili lužnato tlo. U literaturi je podatak da ju nije dobro imati blizu poljoprivrednih kultura jer može razviti gljivičnu hrđu (koja tada prelazi na pšenicu i drugo).[1]

Dobra je medonosna biljka, pčele sakupljaju nektar i malo peluda. Med žutike je ugodnog mirisa i okusa, žute boje.[2]

Etimologija

Latinski naziv roda Berberis potječe od arapskog naziva za plod žutike.[3] Ime vrste vulgaris znači uobičajen, čest. Ime vrste žutika dan je zbog kore koja pokaže intenzivnu žutu boju kada se zareže.[4]

Na stranim jezicima nazivi su European barberry (eng.), Gewöhnliche Berberitze, Sauerdorn, Essigbeere, Echte Berberitze (njem.), vinettier, épine-vinette (fr.), crespino, crespigno, spina acida, uvetta rossa (tal.), espino cambrón (špa.), navadni češmin (slo.), šimširika, žutika (sr.).

Upotreba

Cvijet se bere tokom cvatnje u svibnju i lipnju, listovi ljeti, bobice kada dozriju krajem ljeta, kora ljeti i u jesen, a korijen u kasnu jesen.

Mladi listovi mogu se koristiti sirovi u salatama ili se sušiti i koristiti kao čaj. Mladi proljetni listovi sadrže oko 12 mg% vitamina C dok u fazi dozrijevanja plodova u listovima se nalazi oko 40 mg% vitamina E. [5]

Bobice se mogu jesti sirove no kiselkastog su okusa, te se obično prerađuju u pekmez. Sakupljaju se bez peteljke a ako se suše, sušenjem moraju zadržati prirodnu boju. Sadrže dosta vitamina C, karotin, vitamin E, pektin, šećer (glukozu i fruktozu), mnogo jabučne kiseline.[6]

Sjemenke sadrže oko 15% masnog ulja.[7]

Korijen je najljekovitiji dio biljke. Koristi se za liječenje žutice, protiv stvaranja pijeska i kamenca, omogućuje njihovo izlučivanje iz bubrega i mokraćnog mjehura, liječi giht. Pospješuje izlučivanje žiči, proširuje krvne žile i time pospješuje cirkulaciju i smanjuje krvni tlak. Pije se 2-3 šalice prije jela.

Od kore korijena može se dobiti žuta boja.[8] Žuta boja potječe od alkaloida berberina koji se još nalazi u kori, cvjetovima, listovima i korijenu.[9]

Galerija fotografija

Literatura

  1. , (.), Naše medonosno bilje, Zagreb: Znanje
  2. , (.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković, ISBN: 953-98822-2-2
  3. , (.), CRC World Dictionary of Medicinal and Poisonous Plants: Common Names, Scientific Names, Eponyms, Synonyms, and Etymology, Florida, SAD: CRC Press, ISBN: 978-1420080445
  4. , (.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost, ISBN: 86-01-02554-4
  5. a b c d , (.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec, ISBN: 86-393-0172-7
  6. , (.), Edible wild plants, New York: The Macmillan company
  7. , (.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga, ISBN: 86-23-48000-7

Autorska prava fotografija

  1. By H. Zell (Own work) [GFDL or CC BY-SA 3.0], via Wikimedia Commons
  2. By de:Benutzer:Griensteidl (Own work) [GFDL or CC-BY-SA-3.0], via Wikimedia Commons
  3. By H. Zell (Own work) [GFDL or CC BY-SA 3.0], via Wikimedia Commons
  4. By Steinsplitter (Own work) [CC BY-SA 4.0], via Wikimedia Commons
  5. By Teun Spaans [GFDL, CC-BY-SA-3.0 or CC BY 2.5], via Wikimedia Commons
  6. By H. Zell (Own work) [GFDL or CC BY-SA 3.0], via Wikimedia Commons
  7. By Arnstein Rønning (Own work) [CC BY-SA 3.0], via Wikimedia Commons
  8. By MurielBendel (Own work) [CC BY-SA 4.0], via Wikimedia Commons

Podijeli