Obična žutika

Karakteristike

Obična žutika (Berberis vulgaris L.) je listopadna grmolika biljka iz istoimene porodice žutika (Berberidaceae). Naraste do 3 metra visine tvoreći grane koje su kao šibe, u mladosti crvenkaste, bridaste, poslije odrvene, postanu sivosmeđe i duboko izbrazdane. Korijenski sustav je dobro razvijen. Pupoljci su sitni, veliki tek 1 mm, jajasti, tupi, goli, postrani pupovi su iste veličine kao vršni i odstoje od grana, nalaze se u pazušcima dugog trna. Listovi su naizmjenični, jajasti ili eliptični, dugi 4 cm, široki 2 cm, sitno su nazubljeni, trepavičasto dlakavi, nalaze se na kratkim peteljkama smješteni u snopiće. U jesen postanu crvenkasti a po tri račvasta, oko 2 cm duga trna nalaze se uz njih. Cvjetovi su dvospolni, pravilni, mali, žutonarančasti, mirisni, skupljeni po 8-25 u viseće grozdaste cvatove duge do 5 cm. Građeni su od 6 lapova čaške i 6 listića vjenčića. Prašnika ima 5, plodnica je nadrasla, njuška je plosnato proširena. Cvatu u svibnju i lipnju. Plodovi su manje, izdužene bobice, duge do 12 mm, crvene boje, sadrže jednu do tri sjemenke. Vise u grozdovima na kratkim peteljkama a dozrijevaju krajem kolovoza i u rujnu.

Stanište

Rasprostranjena je u južnoj i središnjoj Europi, sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji, a danas se smatra udomaćenom u područjima istočne i središnje Sjeverne Amerike. Najčešće raste u svijetlim šumama, po rubovima šuma i šikarama od nizina do planinskog pojasa.

Sadi se i kao ukrasna biljka, postoje brojne forme žutike od kojih je najznačajnija Berberis vulgaris ‘Atropurpurea‘ koja ima tamno ljubičaste listove. Razmnožavamo je sjemenom ili još bolje reznicama koje uzimamo s odraslih biljaka tijekom ljeta. Preferira sunčana područja ili laganu sjenu, psuha, kamenita, plodna, bazična do vapnenačka tla. U literaturi je podatak da ju nije dobro imati blizu poljoprivrednih kultura jer može razviti gljivičnu hrđu (koja tada prelazi na pšenicu i drugo).^[1]

Dobra je medonosna biljka, pčele sakupljaju nektar i malo peluda. Med žutike je ugodnog mirisa i okusa, žute boje.^[2]

Etimologija

Latinski naziv roda Berberis potječe od arapskog naziva za plod žutike.^[3] Ime vrste vulgaris znači uobičajen, čest. Ime vrste žutika dan je zbog kore koja pokaže intenzivnu žutu boju kada se zareže.^[4]

Na stranim jezicima nazivi su European barberry (eng.), Gewöhnliche Berberitze, Sauerdorn, Essigbeere, Echte Berberitze (njem.), vinettier, épine-vinette (fr.), crespino, crespigno, spina acida, uvetta rossa (tal.), espino cambrón (špa.), navadni češmin (slo.), šimširika, žutika (sr.).

Upotreba

Cvijet se bere tokom cvatnje u svibnju i lipnju, listovi ljeti, bobice kada dozriju krajem ljeta, kora ljeti i u jesen, a korijen u kasnu jesen.

Mladi listovi mogu se koristiti sirovi u salatama ili se sušiti i koristiti kao čaj. Mladi proljetni listovi sadrže oko 12 mg% vitamina C dok u fazi dozrijevanja plodova u listovima se nalazi oko 40 mg% vitamina E. ^[5]

Bobice se mogu jesti sirove no kiselkastog su okusa, te se obično prerađuju u pekmez. Sakupljaju se bez peteljke a ako se suše, sušenjem moraju zadržati prirodnu boju. Sadrže dosta vitamina C, karotin, vitamin E, pektin, šećer (glukozu i fruktozu), mnogo jabučne kiseline.^[6]

Sjemenke sadrže oko 15% masnog ulja.^[7]

Korijen je najljekovitiji dio biljke. Koristi se za liječenje žutice, protiv stvaranja pijeska i kamenca, omogućuje njihovo izlučivanje iz bubrega i mokraćnog mjehura, liječi giht. Pospješuje izlučivanje žiči, proširuje krvne žile i time pospješuje cirkulaciju i smanjuje krvni tlak. Pije se 2-3 šalice prije jela.

Od kore korijena može se dobiti žuta boja.^[8] Žuta boja potječe od alkaloida berberina koji se još nalazi u kori, cvjetovima, listovima i korijenu.^[9]

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Filip Šimić, (1980.), Naše medonosno bilje, Zagreb: Znanje
2. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
3. Umberto Quattrocchi, (2012.), CRC World Dictionary of Medicinal and Poisonous Plants: Common Names, Scientific Names, Eponyms, Synonyms, and Etymology, Florida, SAD: CRC Press
4. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
5. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec ^{a b c d}
6. Oliver Perry Medsger, (1939.), Edible wild plants, New York: The Macmillan company
7. Emilija Vukićević, (1987.), Dekorativna dendrologija, Beograd: Naučna knjiga
8. Jean-Denis Godet, (2000.), Drveće i grmlje : cvjetovi, listovi, pupovi i kora : Godetov vodič, Zagreb: Naklada C

Autorska prava fotografija

• H. Zell
• Griensteid
• H. Zell
• Steinsplitter
• Teun Spaans
• H. Zell
• Arnstein Rønning
• Muriel Bendel