Obična žutika Berberis vulgaris

Carstvo:
Red:
Ranunculales
Porodica:
Vrsta:
Berberis vulgaris
Sinonimi:
Berberis racemosa Stokes, Berberis irritabilis Salisb.

Karakteristike

Obična žutika (Berberis vulgaris L.) je listopadna grmolika biljka iz istoimene porodice žutika (Berberidaceae). Naraste do 3 metra visine tvoreći grane koje su kao šibe, u mladosti crvenkaste, poslije odrvene i postanu tamnosive. Korijenski sustav je dobro razvijen. Pupoljci su veliki tek 1 mm, ušiljeni i goli. Listovi su naizmjenični, jajasti ili eliptični, dugi 4 cm, široki 2 cm, sitno su nazubljeni, trepavičasto dlakavi, nalaze se na kratkim peteljkama smješteni u snopiće. U jesen postanu crvenkasti a po tri račvasta, oko 2 cm duga trna nalaze se uz njih. Cvjetovi su dvospolni, pravilni, mali, žutonarančasti, mirisni, skupljeni po 8-25 u viseće grozdaste cvatove duge do 5 cm. Građeni su od 6 lapova čaške i 6 listića vjenčića. Cvatu u svibnju i lipnju. Plodovi su manje, izdužene bobice, duge do 12 mm, crvene boje, sadrže jednu do tri sjemenke. Vise u grozdovima na kratkim peteljkama a dozrijevaju krajem kolovoza i u rujnu.

Stanište

Rasprostranjena je u južnoj i središnjoj Europi, sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji, a danas se smatra udomaćenom u područjima istočne i središnje Sjeverne Amerike. Najčešće raste u svijetlim šumama, po rubovima šuma i šikarama od nizina do planinskog pojasa.

Sadi se i kao ukrasna biljka, postoje brojne forme žutike od kojih je najznačajnija Berberis vulgaris Atropurpurea” koja ima tamno ljubičaste listove. Razmnožavamo je sjemenom ili još bolje reznicama koje uzimamo s odraslih biljaka tijekom ljeta. Preferira sunčana područja ili laganu sjenu, neutralno ili lužnato tlo. U literaturi je podatak da ju nije dobro imati blizu poljoprivrednih kultura jer može razviti gljivičnu hrđu (koja tada prelazi na pšenicu i drugo).[1]

Dobra je medonosna biljka, pčele sakupljaju nektar i malo peluda. Med žutike je ugodnog mirisa i okusa, žute boje.[2]

Etimologija

Latinski naziv roda Berberis potječe od arapskog naziva za plod žutike.[3] Ime vrste vulgaris znači uobičajen, čest. Ime vrste žutika dan je zbog kore koja pokaže intenzivnu žutu boju kada se zareže.[4]

Na stranim jezicima nazivi su European barberry (eng.), Gewöhnliche Berberitze, Sauerdorn, Essigbeere, Echte Berberitze (njem.), vinettier, épine-vinette (fr.), crespino, crespigno, spina acida, uvetta rossa (tal.), espino cambrón (špa.), navadni češmin (slo.), šimširika, žutika (sr.).

Upotreba

Cvijet se bere tokom cvatnje u svibnju i lipnju, listovi ljeti, bobice kada dozriju krajem ljeta, kora ljeti i u jesen, a korijen u kasnu jesen.

Mladi listovi mogu se koristiti sirovi u salatama ili se sušiti i koristiti kao čaj. Mladi proljetni listovi sadrže oko 12 mg% vitamina C dok u fazi dozrijevanja plodova u listovima se nalazi oko 40 mg% vitamina E. [5]

Bobice se mogu jesti sirove no kiselkastog su okusa, te se obično prerađuju u pekmez. Sakupljaju se bez peteljke a ako se suše, sušenjem moraju zadržati prirodnu boju. Sadrže dosta vitamina C, karotin, vitamin E, pektin, šećer (glukozu i fruktozu), mnogo jabučne kiseline.[6]

Sjemenke sadrže oko 15% masnog ulja.[7]

Korijen je najljekovitiji dio biljke. Koristi se za liječenje žutice, protiv stvaranja pijeska i kamenca, omogućuje njihovo izlučivanje iz bubrega i mokraćnog mjehura, liječi giht. Pospješuje izlučivanje žiči, proširuje krvne žile i time pospješuje cirkulaciju i smanjuje krvni tlak. Pije se 2-3 šalice prije jela.

Od kore korijena može se dobiti žuta boja.[8] Žuta boja potječe od alkaloida berberina koji se još nalazi u kori, cvjetovima, listovima i korijenu.[9]

Galerija fotografija

Podijeli