Vrtovi Versaillesa

Regija

Pregled sadržaja

Povijest i opis
Glavni elementi vrta
Flora i biljni svijet
- Oranžerija
Galerija fotografija
Autorska prava fotografija

Vrtovi Versaillesa jedno su od najpoznatijih i najraskošnijih hortikulturnih kreacija u svijetu. Prostiru se na više od 800 hektara i tvore spoj umjetnosti, arhitekture i prirode. Iako su dio cjelokupnog dvorskog kompleksa i remekdjela arhitekture, upravo su vrtovi ti koji Versaillesu daju prepoznatljivost jer predstavljaju idealiziranu prirodu oblikovanu prema strogim pravilima francuskog baroknog vrtlarstva. Danas su dio UNESCO-ve svjetske baštine i jedno od najposjećenijih kulturnih odredišta u Europi.

Povijest i opis

Vrtovi su nastali u 17. stoljeću, u doba vladavine kralja Luja XIV., poznatog kao Kralj Sunce. Njegova želja bila je stvoriti monumentalni prostor koji će odražavati moć i savršen red apsolutne monarhije. Glavni autor bio je pejzažni arhitekt André Le Nôtre, koji je od močvarnog i šumovitog terena stvorio sustav terasa, partera, cvjetnjaka, aleja i vodenih površina. Gradnja je započela 1661. godine.

Vizija vrtova temeljila se na strogom geometrijskom rasporedu, simetriji i perspektivi koja se proteže od palače prema horizontu. Za uređenje je bilo potrebno preoblikovati teren, izgraditi složen sustav kanala i fontana te posaditi tisuće stabala. Vrtovi nisu služili samo kao ukras, već i kao pozornica za svečanosti, gozbe i predstave na kraljevskom dvoru. Oni su predstavljali simbol apsolutne moći i kontrole nad prirodom. Radovi su trajali desetljećima, a u njih je bilo uključeno na tisuće radnika, vrtlara i graditelja.

Glavni elementi vrta

Versailles nije jedan veliki vrt, nego cijeli svijet sastavljen od mnoštva manjih cjelina koje se nadovezuju i otkrivaju postupno.

Najvažnije cjeline su:

Parteri – veliki cvjetni i travnati uzorci ispred palače, oblikovani poput šarenih tepiha. Cvjetovi, trava i šljunak slagali su se u stroge geometrijske oblike koji su se najbolje vidjeli s balkona i prozora palače.
Aleje i osi – dugi pravci posvećeni perspektivi. Široke staze i drvoredi vode pogled prema horizontu ili prema fontanama, a svaka osa bila je pomno usmjerena da naglasi monumentalnost prostora.
Fontane i vodeni motivi – voda je bila ključni element baroknog vrta. U Versaillesu postoji više od pedeset fontana, od kojih su mnoge ukrašene kipovima mitoloških božanstava i životinja. Najpoznatija je Fontana Apolona, gdje Sunčev bog izlazi iz vode u kočiji.
Bosqueti – ograđeni prostori unutar vrtova, uređeni kao male skrivene pozornice. Svaki bosquet imao je vlastiti izgled. Neki su sadržavali fontane, neki labirinte od živice, a neki su bili zamišljeni kao prostori za glazbu i zabavu.
Oranžerija – monumentalni prostor ispod palače za uzgoj egzotičnih biljaka, posebno naranči i limuna. Služio je i kao pokazni vrt u kojem se isticala moć kralja da u svojem posjedu drži biljke koje su bile rijetkost u Europi.
Veliki kanal – ogromno umjetno jezero u obliku križa, dugo gotovo 1,5 km. Po njemu su plovili čamci, a poslužilo je i za priredbe i vatromete.

Flora i biljni svijet

Biljke u Versaillesu nisu bile postavljene kao usputni ukras, nego srce cijelog vrta. Svaka gredica i svaka krošnja bili su pažljivo planirani da prostor izgleda raskošno. Danas u vrtovima raste oko 200.000 stabala, a svake godine sadi se više od 210.000 cvjetova. Ta brojka pokazuje koliko je golema bila i još uvijek jest logistika održavanja prostora.

Cvjetnjaci su se slagali poput šarenih sagova. U proljeće bi se raskošno otvorili tulipani, narcisi i zumbuli, a ljeti bi ih zamijenili karanfili, dalije i ljubičice. Boje su bile pažljivo usklađene da stvaraju skladne uzorke.

Aleje drveća vodile su posjetitelje u dubinu vrtova. Redovi lipa, kestena i grabova stvarali su dugačke zelene hodnike u kojima se moglo šetati u hladu. Drveće nije bilo ostavljeno da raste kako želi već su mnogi primjerci oblikovani rezidbom u savršeno ravne zidove zelenila, dok topiariji, orezivani u kugle i stošce, stoje poput žive ograde koja usmjerava pogled i naglašava strogi red baroknog vrta.

Oranžerija

Oranžerija u Versaillesu nije bila tek spremište za biljke nego prava palača za naranče, limune, šipke i palme. Podignuta je 1663. godine a položaj joj je pažljivo odabran okrenut prema jugu tako da bude zaklonjena od hladnih zimskih vjetrova. Debeli zidovi, široki između četiri i pet metara, dvostruki prozori i južna orijentacija omogućavali su da se i usred zime unutra održava temperatura ne niža od 5 °C. To je bilo dovoljno da se u prostoriji očuvaju egzotične vrste koje nikako ne bi preživjele francuske zime.

Kada je kralj Luj XIV. odlučio stvoriti kolekciju biljaka dostojnu svoje moći, dao je sakupiti sve naranče iz kraljevskih rezidencija, a iz Italije, Španjolske i Portugala naručene su nove tisuće stabala. To je bio tadašnji trend. Dvorski plemići smatrali su dobrom gestom darovati kralju vlastite stabla naranče. Stabla su često putovala u Versailles čak i usred zime, u žurbi da što prije pristignu pred kralja, pa su mnoga stradavala na putu zbog loših uvjeta. Ali za kralja je to bilo vrijedno riskirati i biljke koje su izdržale postale su dio najveće kolekcije naranči u Europi.