Karakteristike
Oštri žednjak (Sedum acre L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice tustika (Crassulaceae). Stabljike su niske, razgranate, puzave, rastu u busenovima i često u velikim skupinama. Narastu do 20 cm visine. Listovi su naizmjenični, sjedeći, mesnati, cilindričnog oblika s tupim vrhom. Žućkasti su ili zelenkasti, no u proljeće su često u nijansama crvenkasti. Cvjetovi su zvjezdasti, nalaze se na kratkim stapkama, sastavljeni su od pet žutih, ušiljenih latica. Cvate od lipnja do kolovoza. Plod je tobolac koji sadrži više sjemenki.
Stanište
Prirodno je rasprostranjena na području Europe. U Sjevernoj Americi, Novom Zelandu i Japanu smatra se udomaćenom. Raste na sunčanim, suhim i siromašnim zemljištima, kamenitim brežuljcima, na suhim livadama, većinom u područjima blizu mora. Često se uzgaja oko kuća kao ukrasna biljka u kamenjarima ili kao prekrivač tla. Možemo ga razmnožavati sjemenom ili dijeljenjem. Potrebno im je dobro drenirano tlo. Otporan je na sušu.
Dobra je medonosna biljka, pčele ga posjećuju tijekom cijelog dana. Med oštrog žednjaka je zelenožut.[1]
Etimologija
Latinsko ime roda Sedum potječe od latinske riječi sedeo (sjedim), što se navodi kao potreba biljke da se smjesti u stijenama i drugim nepovoljnim mjestima. Prema drugom tumačenju potječe od riječi sedare (umiriti), jer su se listovi koristitli za ublažavanje bolova od rane i hladili ju.[2] Ime vrste acre (oštar) odnosi se na okus listova. Na stranim jezicima nazivi su goldmoss stonecrop, biting stonecrop, wallpepper (eng.), Scharfer Mauerpfeffer (njem.), orpin âcre, poivre des murailles (fr.), pimienta de muros (špa.), ostra homulica, ostri bradavičnik (slo.).
Upotreba
Oštri žednjak smatra se otrovnom biljkom no listovi su jestivi u skromnim količinama. Paprenog su okusa, mogu se sušiti, mljeti i koristiti u obliku praha kao začin. Sušenje traje dugo jer listovi imaju puno vode no osušeni se smatraju sigurnima a bogati su vitaminom C.[3]
Galerija fotografija
Literatura
- Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković, ISBN: 953-98822-2-2
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec, ISBN: 86-393-0172-7