Mak turčinak

Karakteristike

Mak turčinak (Papaver rhoeas L.) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice makovki (Papaveraceae). Stabljika je uspravna, jednostavna ili slabo razgranata, naraste do 80 cm visine. Obrasla je dlačicama i sadrži bijeli mliječni sok. Listovi su jednostavni ili dvostruko rasperani, duguljasti i kopljasti, obrasli dlaka,a. Donji listovi nalaze se na peteljkama, gornji su sjedeći. Cvjetovi rastu na vrhovima stapki obraslima čekinjastim dlakama, pojedinačni su, veliki i do 10 cm u promjeru. Sačinjavaju ih jarko crvene, nježne latice koje pri dnu imaju izražene crne pjege, čašku čine dva zelena lapa koja brzu otpadnu, prašnici su mnogobrojni. Cvate od svibnja do srpnja kada ih posjećuju pčele koje sakupljaju veće količine peluda plave boje.^[1] Plod je ovalni tobolac dug 1-2 cm koji u 7-9 pretinca na vrhu sadrži puno sitnih, tamnosmeđih sjemenki. Jedna biljka proizvede 10 000 – 20 000 sjemenki u sezoni koje zadržavaju klijavost i 10 godina.^[2]

Stanište

Prirodno raste na području Europe, zapadne Azije i sjevera Afrike. Raširen je kao korov na livadama, njivama i ruderalnim staništima. Lako se razmnožava sjemenom, odgovara mu vlažno tlo bogato dušikom. Nalazimo ga od nizina do planinskog pojasa.

Pčele na cvjetovima sakupljaju mnogo peluda tamnoplave boje, nektar se ne stvara.^[3]

Etimologija

Na stranim jezicima nazivi su common poppy, corn poppy, field poppy, corn rose, red poppy (eng.), Klatschmohn, Mohnblume, Klatschrose (njem.), coquelicot (fr.), papavero comune, rosolaccio (tal.), amapola silvestre (špa.), papoila, papoula (port.), poljski mak (slo.), bulka, turčinak, divlji mak (sr.).

Upotreba

Jestivi su mladi listovi u prizemnoj rozeti te sjemenke koje se koriste kao začin za peciva i kolače. Sjemenke sadrže oko 35% masnog ulja od kojih najviše ima linolenske kiseline (69%).^[4] Čaj ili sirup od latica pogodan je za tretiranje kašlja.

Biljka za razliku od srodnog vrtnog maka (Papaver somniferum) ne sadrži opijumske alkaloide te značajna trovanja biljkom nisu zabilježena.^[5]

Galerija fotografija

Literatura

1. Matija Bučar, (2008.), Medonosne biljke kontinentalne Hrvatske: staništa, vrijeme cvjetanja, medonosna svojstva, Petrinja: Matica hrvatska
2. Mira Knežević, (2006.), Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore, Osijek: Poljoprivredni fakultet
3. Vjeroljub Umeljić, (2004.), U svijetu cvijeća i pčela: atlas medonosnog bilja, Split: Ilija Borković
4. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
5. Zvonimir Maretić, (1986.), Naše otrovne životinje i bilje, Zagreb: Stvarnost
6. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga