Hmelj Humulus lupulus

Carstvo:
Red:
Rosales
Porodica:
Vrsta:
Humulus lupulus

Karakteristike

Hmelj (Humulus lupulus L.) je trajna penjačica iz porodice konopljevki (Cannabaceae). Stabljika je tanka, šuplja, vrlo dugačka, naraste do 8-9 metara visine. Prekrivena je čekinjastim dlakama pomoću kojih se penje i drži za druge biljke a penje se oko njih u smjeru kazaljke na satu. Korijen je vretenast i dobro razvijen. Listovi su nasuprotni, smješteni na dugoj peteljci, dlanasto su urezani na 3-7 režnjeva koji su na bazi  ravni ili plitko srcasti, na rubovima nazubljeni, na vrhovima ušiljeni. Na donjoj strani obrasli su žljezdastim dlakama. Dvodomna je biljka, razlikujemo muške i ženske stabljike. Muški cvjetovi su sitni i neugledni, skupljeni u rahle blijedozelenkaste metličaste cvatove. Prašnika imaju 5, nalaze se na kratkim prašničkim nitima. Ženski cvjetovi su jajolike šišarke, duge 3-4 cm, lake i nježne kao papir. Tučak im je s nadraslom plodnicom, sadrži jedan sjemeni zametak. Smješteni su pazušcima palistića a u doba dozrijevanja pricvjetni listovi postanu uvećani te cvjetovi izgledaju kao češerići. Cvjetaju u srpnju i kolovozu, oprašuje ih vjetar i za dozrijevanje im je potrebno oko 40 dana. Plodovi su 2-3 mm dugi jajasti oraščići sive boje. U jesen stabljika odumre no dolaskom toplih proljetnih dana na proljeće iz rizoma niče nova.

Stanište

Prirodno raste na područjima Europe i Sjeverne Amerike. Raste na vlažnim mjestima, nalazimo ga kako se penje se po grmlju uz rubove šuma, šikara i živica, uz rijeke i potoke.

Etimologija

Ime vrste lupulus potječe od talijanske riječi lupulo, vulgarne oznake za hmelj.[1] Na stranim jezicima nazivi su hop (eng.), Echter Hopfen (njem.), houblon, vigne du Nord (fr.), luppolo (tal.), lúpulo (špa.), navadni hmelj (slo.).

Uzgoj

Uzgajaju se samo ženske biljke zbog ljekovitih šišarki. Postoji 5 varijeteta vrste te mnogo kultivara. Razmnožava se sjemenom ili reznicama. Za uzgoj se sadi na visokim stupovima 8-10 metara visine. Izdržljiva je biljka na niske temperature no nije otporna na mraz kada mladi izdanci kreću rasti u proljeće. Rese se beru kada su još žućkaste boje i nisu potpuno zrele.

Upotreba

Šišarke (ženski cvjetovi) sakupljaju se krajem ljeta po lijepom i suhom vremenu i suše. Sadrže gorku tvar lupulin i male količine eteričnog ulja (0,2 – 0,5%). Eterično ulje se u pravilno ne proizvodi, njegova vrijednost nije značajna u odnosu na druge ekstrakte. Šišarke se koriste u proizvodnji piva kojoj doju aromu i gorčinu, a djeluju i kao konzervans. U fitoterapiji se koriste za nervozu, nesanicu i ostala stanja smirivanja živčanog sustava. No u tu svrhu koriste se kao infuz (čaj) koji se ne pije lako jer je vrlo gorak. Kao gorka biljka potiče i apetit.

  • 1 žličica prelije se sa šalicom kipuće vode i ostavi 5 minuta da odstoji poklopljeno. Pije se 2-3x dnevno.

Šišarke su sigurne za upotrebu jedino treba paziti prlikom rukovanja, jer su kod osjetljivih osoba koje su ih brale zabilježeni slučajevi dermatitisa.

Jastuci se mogu puniti šišarkama za ugodan san, a mladi izdanci koji prizemno rastu zajedno s nerastvorenim listovima ubrani u proljeće (ožujak – svibanj) jestivi su. Sadrže oko 150 mg% vitamina C, 8 mg% karotina i mnogo kalija.[2] Jedu se termički obrađeni – kuhani, ili prepečeni na malo maslaca, no mi ih povremeno konzumiramo i sirove, u prolazu.

Galerija fotografija

Podijeli