Čičoka Helianthus tuberosus

Carstvo:
Red:
Asterales
Porodica:
Vrsta:
Helianthus tuberosus
Sinonimi:
Helianthus serotinus Tausch, Helianthus esculentus Warsz

Karakteristike

Čičoka (Helianthus tuberosus L.) je trajna zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Stabljika je uspravna i dlakava, u gornjem dijelu razgranata, naraste jako visoko, čak i preko 3 metra. Ispod zemlje stvaraju se gomolji koji su izgledom vrlo nalik malom đumbiru. Listovi su izduženi, na vrhu ušiljeni te obrasli dlačicama, nalaze se na kraćim peteljkama, u donjem dijelu biljke su nasuprotni, u gornjem dijelu naizmjenični. Cvjetne glavice su pojedinačne, velike 4-8 cm, nalaze se na vrhovima stabljike i postranih izboja. Građene su od središnjih cjevastih i rubnih jezičastih cvjetova. Prašnika ima 5, prašnice su međusobno srasle i prirasli su za vjenčić. Tučak je podrasli, građen od 2 plodna lista. Cvatu u rujnu i listopadu. Plod je roška.

Blizak je srodnik suncokreta (Helianthus annuus)

Smatra se vrlo dobrom medonosnom biljkom. Pčele tijekom cijelog dana posjećuju cvjetove, sakupljaju nektar i pelud.

Stanište

Porijeklom je i Sjeverne Amerike, danas je udomaćena u Europi, Africi, istočnoj Aziji, Južnoj Americi i Australiji. U Europi je prisutna još od 17. stoljeća a najraniji zapisi za Hrvatsku zabilježeni su na početku 19. stoljeća.[1] Raste u gustim skupinama na vlažnim i plodnim zemljištima, uz rubove oranice, kraj puteva i sl. Smatra se invazivnom vrstom jer stvara guste populacije čime istiskuje autohtone vrste i smanjuje biološku raznolikost a i najmanji dijelići gomolja mogu razviti novu biljku.

Uzgoj

Razmnožava se gomoljima koji se mogu saditi na jesen i na proljeće. Moguće je čak gomolje oguliti i konzumirati a koru posaditi, biljke će i iz toga moći narasti.

Vrlo je skromnih zahtjeva, otporna je na sušu i dobro uspijeva i na pjeskovitim i šljunkovitim zemljištima siromašne kvalitete tla. No odgovara joj vlažno i prije svega drenirano tlo. Prezimi bez problema. Ako se čičoke sade na otvorenom zemljištu nije loša ideja zaštititi ih od jakog vjetra jer se mogu polegnuti.

Berba je u kasnu jesen, kroz cijelu zimu i sve do trenutka kada nove biljka počinju rasti na proljeće.

Čičoka je vrlo invazivna biljka i velika je vjerojatno da će pojedini gomolji ostati u zemlji te tako i slijedeće godine biljke počinju rasti. Zbog toga nije loše planirati sadnju na mjestu gdje mogu imati mjesta za trajni nasad ili ih na neki način spriječiti da se šire, kao sadnjom u betoniran prostor. Nije ju prigodno držati ni uz druge uzgojne biljke jer je dokazano da luči spojeve koji djeluju alelopatski na okolne biljke i smanjuju im prinose (šećerna repa, kukuruz i dr.).[2]

Od štetnika u vrtu rado je jedu voluharice.

Etimologija

Latinsko ime roda Helianthus potječe od grčke riječi helios (sunce) i anthos (cvijet). Ime vrste tuberosus znači gomoljast.[3]

Na stranim jezicima nazivi su Jerusalem artichoke, sunroot, sunchoke, earth apple or topinambour (eng.), Topinambur (njem.), artichaut de Jérusalem, truffe du Canada, soleil vivac (fr.), topinambur, rapa tedesca, carciofo di Gerusalemme (tal.), tupinambo, topinambur, pataca (špa.), topinambur, jeruzalemska artičoka (slo.).

Upotreba

Jestivi su gomolji – hrskavi su i blagog okusa. Vade se ujesen i kroz zimu, kada se iskopaju trebaju se što prije konzumirati jer ne mogu dugo sačuvati svježinu. Najkvalitetniji su sirovi iako se često konzumiraju termički obrađeni. Sadrže 23-30% ugljikohidrata (većinom inulin zbog čega su korisni za dijabetičare), 2% bjelančevina, malo željeza, kalija, fosfora, vitamina B1, B2, vitamina C.[4]

Mladi listovi i izdanci su također jestivi.

Galerija fotografija

Podijeli