Bodljikava veprina
Ruscus aculeatus
Karakteristike
Bodljikava veprina (Ruscus aculeatus L.) je višegodišnji zimzeleni grm iz porodice šparogovki (Asparagaceae). Naraste do 1 metar visine, jako je razgranat je i ide više u širinu. Stabljike su drvenaste, kora im je tanka i zelena. Korijenov sustav ej dobro razvijen, dubok do oko 70 cm. Listovi su preobraženi ogranci stabljike vrlo slični listu (filokladiji), tamnozeleni su, kožasti, tvrdi, jajoliki i završavaju s oštrim šiljkom, dugi su oko 2,5 cm. Pravi listovi su tek na njima, no sitni su. Biljka je dvodomna, razlikujemo muške i ženske biljke. Cvjetovi su jednospolni, dvodomni, mali, zelenkastobijeli i neugledni, pojedinačni su ili skupljeni po dva ili više zajedno u pazušcu listića na gornjoj strani filokladija. Muški cvjetovi imaju tri prašnika čiji su filamenti srasli u cijev, ženski cvjetovi imaju jedan tučak. Cvatu u ožujku i travnju. Plod je sjajna, jarkocrvena boba promjera oko 1 cm, nosi 1-2 tvrde, okruglaste, svijetložute sjemenke. Dozrijeva u rujnu ali ostaje na biljci tijekom zime.
Stanište
Prirodno raste oko Mediterana – na području južne Europe, Male Azije i sjeverne Afrike. Staništa su joj šume, šikare i druga sjenovita mjesta, pretežito je ima u primorskom području. Razmnožava se sjemenom i vegetativno.
Uzgoj
Biljka se razmnožava sjemenom i dijeljenjem. Pošto ne podnosi direktno sunce sadi se kao ukrasna vrsta za zasjenjena mjesta, npr. ispod stabala. Otporna je na hladnu temp do -25°C. Cvjetovi su samooplodni no kako su zasebno muške i ženske biljke, ako se posade oboje biljka će stvarati više bobica.
Etimologija
Latinsko ime roda Ruscus staro je ime kod Rimljana za biljku, potječe od starogrčke riječi za kljun zbog sličnosti bodljikavog lista s kljunom neke ptice. Ime vrste aculeatus znači bodljikav, trnovit,[1] ukazuje na bodljikave filokladije. Na engleskom jeziku poznata je kao butcher’s broom (mesareva metla), zbog tvrdih grančica služila je za čišćenje podova, puteve i drugih površina a koristili su je i za čišćenje dimnjaka vezanu za štap. Francuski naziv petit-houx znači mala božikovina (petit – malen, houx – božikovina). Talijanski naziv pungitopo (pungere – ubosti, topo – miš) svjedoči nastojanju da se ljudi štite od miševa postavljajući grane u ostavama i u podnožju voćaka.[2] Naše nazive oštrolisna veprina ili ježevina dobila je zbog oštrih i bodljikavih listova, a metljika zbog već spomenutih metli.
Na drugim stranim jezicima nazivi su Stechende Mäusedorn, Stacheliger Mäusedorn, Dornmyrte (njem.), rusco (špa.), gilbardeira (port), bodeča lobodika (slo.), bodljikava kostrika (sr.).
Upotreba
Jestivi su mladi izdanci, pripremaju se slično kao šparoge[3] samo što imaju više gorčine.
Korijen je ljekovit, vadi se u rano proljeće ili jesen. Suši se očišćen i narezan na komadiće te uspješno koristi za liječenje problema venskog sustava – kod proširenih vena i hemeroida.[4]
- 2 žlice korijena se prelije šalicom vode i stavi se kuhati 5 min. Pije se 2-3x dnevno.
Plod se koristi za bubrežne kamence te mokraćne kanale. Sjemenke se koriste kao zamjena za kavu. Grane su služile kao metla za čišćenje ili kao ukras božićnih dekoracija i za izradu posmrtnih vijenaca za groblja.
No, imajte na umu da je na području Hrvatske bodljikava veprina zaštićena biljka, te ju radije razmnožite i koristite vlastitu.
Srodne vrste
Slična vrsta je širokolina veprina (Ruscus hypoglossum L.) koja ima veće, mekane listove bez bodljice na vrhu.
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- http://www.actaplantarum.org/floraitaliae/viewtopic.php?t=2703
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
- Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost
- Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga
