Begonija
Begonia semperflorens
Karakteristike
Begonija (Begonia semperflorens Link et Otto) je višegodišnja zeljasta biljka iz istoimene porodice begonija (Begoniaceae). Stabljika je mesnata, razgranata, naraste do 50 cm visine. Listovi su naizmjenični, nalaze se na kratkim drškama, također su mesnati, jednostavni, široko jajastog oblika, ušiljenog vrha, dlanaste nervature te na rubovima su nazubljeni i crvene nijanse. Dugi su do 12 cm, široki do 8 cm. Cvjetovi se nalaze u pazušcima listova, crveni su, bijeli ili ružičasti, po više njih skupljeno je u gronjaste cvatove. Cvatu kroz dva razdoblja u godini, u proljeće i u jesen. Pčele ih posjećuju i sakupljaju nektar i pelud. Plod je kapsula koja sadrži sitne sjemenke.
Stanište
Prirodno je rasprostranjena na području Južne Amerike (Brazil, Argentina, Paragvaj, Urugvaj, Peru). Ponegdje u svijetu (Havaji u Sjevernoj Americi, otok La Reunion u južnoj Africi) smatra se invazivnom vrstom i udomaćenom. Prirodni ambijent su joj vlažne tropske šume do 1000 m n. v. Uzgaja se kao ukrasna biljka u vrtovima i parkovima, te za uzgoj u ukrasnim teglama na balkonima i terasama. Razmnožava se sjemenom i reznicama. Otporna je na vrućine i suha ljeta, no ne podnosi temperature niže od 12 °C te tada umire, premda u proljeće ponovno nikne. Potrebno joj je omogućiti dobro dreniranu zemlju, ne podnosi kada joj se voda zadržava kod korijena. Traži puno sunca ili polusjenu.
Etimologija
Naziv roda dan je prema francuskom kolekcionaru Michelu Bégonu (1638. – 1710.). Ime vrste semperflorens znači uvijek u cvatu. Na stranim jezicima nazivi su wax begonia (eng.), Eisbegonien, Gottesaugen (njem.).
Upotreba
Jestivi su mesnati listovi i cvjetovi. Jedu se sirovi, kuhani ili prženi, blago su gorkog okusa.[1]
