Zečji trn
Ononis spinosa
Karakteristike
Obični ili trnoviti zečji trn (Ononis spinosa L.) je grmolika zeljasta trajna biljka iz porodice mahunarki (Fabaceae). Naraste do 50 cm visine. Grane su uspravne ili poluuspravne, prekrivene žljezdastim dlakama i dugačkim, bodljikavim trnovima. Korijenje je dugačko i snažno, s vrlo dobro razvijenim glavnim korijenom. Listovi su u gornjem dijelu jednodijelni, ali donji su trodijelni, sastavljeni od tri plitko nazubljenih listića, dugi 0,5-2,5 cm, široki 5-10 mm, imaju kratku dršku ili su sjedeći. Zalisci su krupni, ovalni i obuhvaćaju stabljiku. Cvjetovi su najčešće pojedinačni, rijetko u parovima, dugi 5-25 mm, sastavljeni od bijelorozih kruničnih listića, prekriveni žljezdastim dlakama, krunica je dvostruko duža od čaške. Cvatu od lipnja do rujna. Plodovi su izduženo jajaste, žljezdasto dlakave, do 1 cm duge mahune koje sadrže 1-3 okrugle, smeđe, bradavičaste sjemenke. Zimi se nadzemni dijelovi smrznu no u rano proljeće biljka potjera nove izboje.
Stanište
Rasprostranjen je u gotovo cijeloj Europi, rjeđe ga se nalazi u sjevernim zemljama Europe. Staništa su mu sunčana i suha, krševita mjesta, oskudni travnjaci, pašnjaci i kameniti brežuljci, rubovi šuma. Nalazimo ga od nizinskih područja pa do gorskog pojasa 1500 m nadmorske visine Razmnožava se sjemenom.
Smatra se dobrom medonosnom i krmnom biljkom.
Etimologija
Latinsko ime roda Ononis vuče porijeklo od starogrčke riječi onos (magarac) i oninemi (koristim), što ukazuje da je biljka magarcima bila česta na jelovniku. Ime vrste spinosa znači trnovit. Na engleskom jeziku poznata je kao restharrow, što se prevelo kao onaj koji zaustavlja drljače. Zbog žilavog korijena biljku su na poljoprivrednim zemljištima smatralima korovom koji se teško očisti. Na stranim jezicima nazivi su spiny restharrow (eng.), Dornige Hauhechel, Weiberkrieg, Eindorn (njem.), bugrane épineuse (fr.), arrestabue (tal.), gatuña (špa.), navadni gladež (slo.).
Obični zečji trn smješten je u rod zečjih trnova (Ononis) koji sadrži oko 70 vrsta a na našem području opisano je dvadesetak vrsta i podvrsta.
Upotreba
Vadi se korijen najbolje u proljeće ili jesen. Teško ga je vadit zbog žilavosti i bodljikavih izdanaka, no jednom izvađen nareže se po dužini da se bolji osuši i melje. Osušen ima aromatičan, trpak okus. Prema Dioskoridu znamo da se još u doba antike biljka koristio za tretiranje bubrežnih kamenaca. Ima diuretički učinak te se osim za sprječavanje žučnih i bubrežnih kamenaca koristi i kod upala mokraćnih organa (bubrega i mjehura), te liječenju reumatizma i gihta.
- 1 žličica korijenja prelije se šalicom kipuće vode, ostavi 15 minuta da odstoji i procijedi. Pije se 3× dnevno.
Mladi izdanci su jestivi, beru se u proljeće kada nisu još razvili trnove. Sadrže 40-90 mg% vitamina C i oko 9 mg% karotina, soli kalija i kalcija. Jedu se sirovi ili kuhani.[1] .
Kalendar branja
Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.
