Tilovina

Karakteristike

Tilovina (Petteria ramentacea (Sieber) C.Presl) je listopadni grm iz porodice mahunarki (Fabaceae). Naraste do najviše 3 metra visine, razgranat je s uspravnim, vitkim granama. Korijenje mu je također vrlo razgranato a značajno je kod njeg da i nakon ugibanja nadzemnog dijela biljke ostaje na životu. Kora je crnosiva i izbrazdana, kasnije postane uzdužno mrežasto izbrazdana. Pupovi su spiralni, sivkastodlakavi, prekriveni s dva tamnocrvena, mesnata palistića koji završavaju šiljkom. Listovi su trodijelni, eliptično su duguljasti, dugi 3-5 cm, s gornje strane tamnozelene boje a s donje svjetlije i dlakavog su ruba, nalaze se na oko 4 cm dugoj peteljci. Cvjetovi su dugi 2 cm, vrlo su mirisni, sastavljeni od dvousnate čaške zlatnožute boje, skupljeni su u uspravne grozdaste cvatove duge 7-8 cm na vrhu grana i cvatu u proljeće. Plod je plosnata mahuna, duga 4-5 cm, široka 1 cm, malo savijena i dlakava. Dozrijeva u kolovozu i rujnu kada poprima sivosmeđu boju no ostaje na grani i preko zime. Sadrži 5-7 sjajnih, žutosmeđih ili crvenkastosmeđih, bubrežastih sjemenki dugih oko 5 mm.

Stanište

Tilovina je endemska vrsta i strogo zaštićena biljka. Raste na području jugoistočne Europe. Na području Hrvatske možemo je naći u srednjoj i južnoj Dalmaciji, a drugdje je još raste u Hercegovini, Albaniji i Crnoj Gori. Raste na kršu, kao dio šuma ili šikara do preko 800 m nadmorske visine. Ponegdje se sadi kao ukrasna vrsta, zbog razgranatog korijena pogodna je za sprečavanje erozija. Razmnožava se sjemenom i vegetativno. Traži drenirano tlo i duboku, vlažnu zemlju.

Dobra je medonosna biljka premda je med lošije kvalitete, mutan, sporo se i nejednako kristalizira, tamnocrvenkaste je boje. Prinosi meda su po košnici do 4 kg. ^[1]

Etimologija

Latinski naziv rod je dobio ime prema austrijskom geografu i botaničaru Franzu Peteru (1798. – 1853.), značajnog za nas zbog doprinosa istraživanju dalmatinske flore.^[2] Na engleskom jeziku poznata je kao Dalmatian laburnum (dalmatinski negnjil) što upućuje na sličnost tilovine s biljkama roda Laburnum (zlatna kiša). Narodni naziv negnjil biljka je dobila prema korijenu koje i nakon što biljka odumre ostane na životu.^[3]

Na drugim jezicima poznata je kao Dalmatinischer Golderegen, Starkduftende Petterie, Weldenscher Geisßklee (njem.), cytise de Welden (fr.), citiso di Welden (tal.), tilovina (slo.).

Taksonomski je 1822. označena kao Cytisus ramentaceus Sieber, da bi 1845. bila stavljena u red Petteria.  Jedina je vrsta svoga roda.

Upotreba

Drvo tilovine je dobro kao ogrjevno drvo, visoke je kalorične vrijednosti. Listovi su dobra hrana za stoku.

Galerija fotografija

Literatura

1. Filip Šimić, (1980.), Naše medonosno bilje, Zagreb: Znanje
2. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
3. Čedomil Šilić, (1990.), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo: Svjetlost

Autorska prava fotografija

• Athenchen
• Athenchen