Poljski slak

Karakteristike

Poljski slak (Convolvulus arvensis L.) je trajna zeljasta biljka iz porodice slakovica (Convolvulaceae). Korijenski sustav nalazi se većinom u površinskom sloju do 10 cm, no može biti dubok i vrlo dug, i do 3 metra. Stabljika je razgranata, tanka, gola, puzajuća i dužine do 2 metra. Raste obavijajući se u smjeru suprotnom od kazaljke na satu oko drugih biljaka, obavija se po ogradi ili puže po zemlji. Listovi su jednostavni, naizmjenični, kopljasti i nalaze se na umjereno dugim peteljkama, prema vrhu stabljike sve su manji. Cvjetovi su trubastog oblika, bijeli ili nježno rozi, promjera oko 2-3 cm, smješteni uglavnom pojedinačno na stapkama. Cvatu od lipnja do rujna. Sami cvjetovi traju vrlo kratko, otvaraju su ujutro ali već su u podne ocvali premda se kontinuirano stvaraju novi cvjetovi. Plod je okruglasti tobolac koji sadrži dvije crne sjemenke, otvara se sa 4 zaklopca. Jedna biljka može proizvesti i 500 sjemenki koje zadržavaju klijavost i do 20 godina.

Stanište

Poljski slak prirodno je rasprostranjen je na području cijele Europe i Azije, a raširen je i drugdje kao invazivna vrsta. Staništa su sunčana i vlažna zemljišta, dobro drenirana i plodna tla. Raste na poljima, uz puteve i ceste, od nizina do 110 m n. v.. U vrtu je snažan korov kojim se biljka privija oko drugih stabljika te ih guši. Razmnožava se sjemenom i dijelovima korijena.

Dobra je medonosna biljka, pčelama daje nektar i pelud.^[1] Krave ga rado jedu a smatra se da djeluje na povećanje masti u mlijeku.^[2]

Etimologija

Latinsko ime roda Convolvulus potječe od glagola convolvere (obavijati se).^[3] Ime vrste arvensis znači poljski. Na stranim jezicima nazivi su field bindweed (eng.), Ackerwinde (njem.), liseron des champs (fr.), convolvolo, vilucchio (tal.), correhuela, cahiruela (špa.), njivski slak (slo.), njivski poponac (sr.).

Upotreba

Jestivi su mladi listovi, koriste se kuhani u varivima i juhama.^[4]

Galerija fotografija

Literatura

1. Matija Bučar, (2008.), Medonosne biljke kontinentalne Hrvatske: staništa, vrijeme cvjetanja, medonosna svojstva, Petrinja: Matica hrvatska
2. Nada Hulina, (1998.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga
3. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
4. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
5. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga