Pastrnjak Pastinaca sativa

Carstvo:
Red:
Rosidae
Porodica:
Vrsta:
Pastinaca sativa
Sinonimi:
Anethum pastinaca Wibel, Selinum pastinaca (L.) Crantz

Karakteristike

Pastrnjak (Pastinaca sativa L.) je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice štitarki (Apiaceae). U prvoj godini stvara rozetu listova a u drugoj godini naraste stabljika do 90 cm visine. Razgranata je, uglasta, šuplja, izbrazdana, u gornjem dijelu snažno razgranata. Korijen je sličan mrkvinom – mesnat, bjelkast, slatkast i hranjiv. Listovi su naizmjenični, neparno perasti, na licu sjajni, na naličju sitno dlakavi, čine ih 2-7 pari nazubljenih listića, od kojih je krajnji obično trokrpast. Cvate u srpnju i kolovozu, druge godine nakon klijanja biljke. Cvjetovi su dvospolni, sitni, zlatnožuti, skupljeni su u štitaste cvatove, i 10-20 njih štite složene cvatove na vrhovima stabljike i postranih grančica. Čine ih čaška koja se sastoji od 5 zubaca i vjenčić okruglastih latica. Plodnica je podrasla i dvogradna. Plod je okriljeni, spljošteni kalavac.

Etimologija

Latinsko ime roda Pastinaca dolazi od latinske riječi pastus (hrana), zbog jestivosti korijena. Ime vrste sativa znači kultiviran, uzgajan.[1] Na stranim jezicima poznat je kao parsnip (eng.), Pastinak (njem.), chirivía (špa.), pastinaca (tal.), panais (fr.), pastinak (slo.), paškanat (sr.).

Medenje

Cvjetove salijeću pčele koje sakupljaju nektar i pelud. Dobra je medonosna biljka, pogotovo kada medenju pogoduje toplo i stabilno vrijeme uz prethodnu laganu kišu. U tako dobrim uvjetima pčele napune cijele košnice medom. Med je žute boje, malo ljutkast i peče u grlu, zbog čega je smatra lošije kvalitete u odnosu na druge vrste. Brzo se kristalilzira.[2]

Stanište

Rasprostranjen je širom Europe a predstavljao je posebno važnu hranu sve do 18. stoljeća kada su ga potisnuli mrkva, krumpir i celer. Upotrebljavao se kao povrće, ljekovita i začinska biljka, osobito su ga cijenili Rimljani. Često ga nalazimo na plodnim zemljištima, na livadama, pašnjacima, uz puteve, od nizina do brdskog područja.

Uzgoj

Sjeme ne klija posve lako i treba mu vremena. Dobro uspijeva na sunčanom ili polusunčanom položaju. Dugačak korijen treba dobro obrađeno tlo bogato humusom. Dobro podnosi sušu i bez problema prezimi.

Njega, zaštita i gnojidba

Pastrnjak sijemo u ožujku ili travnju na stalno mjesto jer ne podnosi presađivanje. Vrijeme klijanja je oko 10 do 28 dana. Toplo vrijeme pogoduje bržem klijanju. Između redova možemo posijati salatu ili rotkvicu kao međukulturu. Kod guste sjetve prorjeđujemo ga kako bi se korijen mogao neometano razvijati. Biljke koje pri tom izvadimo ne možemo presaditi. Daljnju njegu čini okopavanje i zalijevanje. Okopavanje nije nužno, korov možemo uklanjati i čupanjem. Uzgoj je jednostavan, ne zahtjeva mnogo brige. Rijetko ga napadaju štetnici.

Salata i korabica se preporučuju kao rubne biljke uz pastrnjak.

Berba

Beremo mlade zelene listove. Korijenje ujesen, prve godine nakon sijanja, vadimo vilama po potrebi. Otporan je na zimu, uvriježeno je mišljenje kako je aroma pastrnjaka bolja poslije prvog mraza. Okus je sličan peršinu ili celeru.U studenom možemo izvaditi više korijenja te ga uskladištiti (u trap). Ostatak korijenja treba izvaditi do veljače. Premda je dvogodišnja biljka, korijen se može jesti samo prve godine.
Plodove beremo ujesen, druge godine od sjetve.

Upotreba

Mlade listove koristimo u juhama ili ih miješamo s drugim povrćem, sadrže 70-130 mg% vitamina C i 8-9% mg% karotina.[3] Korijen se koristi samo od jednogodišnje biljke. Daje odličnu aromu juhama, možemo ga dodavati salatama, juhama i varivima, raditi od njega pire, umak, upotpunjava jela finom aromom. Uspješno se skladišti u trapu a možemo ga i zamrznuti. Sadrži oko 30 mg% vitamina C i do 8% šećera.[4] Plodovi služe kao začin.

Svi dijelovi sadrže eterično ulje, plodovi ga sadrže do 3,5%.[5]

Zbog sadržaja furokumarina diranje biljke pod utjecajem jače sunčeve svjetlosti može prouzročiti teže slučajeve dermatitisa.[6]

Galerija fotografija

Podijeli