Orlovska bujad Pteridium aquilinum

Carstvo:
Red:
Pteridales
Vrsta:
Pteridium aquilinum
Sinonimi:
Allosorus aquilinus (L.) C. Presl, Asplenium aquilinum (L.) Bernh., Eupteris aquilina (L.) Newman, Ornithopteris aquilina (L.) J. Sm.

Karakteristike

Orlovska bujad (Pteridium aquilinum (L.) Kuhn) nekoć je bila jedini predstavnik roda bujadi (Pteridium). Danas rod sadrži još desetak vrsta no orlovska bujad je najviše rasprostranjena na našem području.

Trajna je zeljasta biljka koja obično naraste 60-120 cm visine, iako može narasti i preko 2 metra. Podanak je razgranat, tanak, dubok, puzav i jako dug – ponekad i više od 3 metra, na presjeku je izgleda koji podsjeća na dvoglavog orla. Iz njega rastu trokutasti listovi koji također mogu biti vrlo dugi, čak i do 4 metra, trostruko su perasto razdijeljeni te kožaste teksture, gole ili na naličju malo dlakave. Peteljka im je žućkasta, duga i jaka, debela do 1 cm, žućkasta, na naličju žljebasta. Spore se stvaraju u sporangijima koji su smješteni s donje strane listova i dozrijevaju od srpnja do rujna, tamnosmeđe su i bradavičaste. Dolaskom jeseni bujad počinje gubiti zelenu boju i sušiti se.

Stanište

Vrlo je otporna i česta biljka. Rasprostranjena je svugdje po svijetu izuzev pustinja i područja Antarktike. Kod nas se najčešće nalazi na kiselom tlu na sjenovitim staništima ili na mjestima punog sunca, u svijetlim listopadnim i zimzelenim šumama i po njezinim rubovima od nizina do pretplaninskog područja gdje tvori vrlo guste populacije. Spore bujadi su lagane, razmnožava se i puzajućim podancima čime se lako stvaraju nove kolonije i biljke brzo mogu osvojiti velike površine, pogotovo nakon šumskih požara, zbog čega može biti teško iskorjenjiv korov. Otporna je na bolesti i štetočine.

Etimologija

Latinski naziv roda Pteridium umanjenica je od riječi pteris (paprat), a potječe od grčke riječi pteron što znači pero i ukazuje na izgled lista.[1] Naziv vrste aquilinum znači orlovski, no danas nije točno jasno na što se to odnosilo. Prema nekim autorima zato što je završetak mladog izdanka vrlo sličan orlovim kandžama, a prema drugima zato što presjek donjeg dijela peteljke podsjeća na dvoglavog orla. Naziv bujad vjerojatno potječe od bujan, bujati, naglo i brzo se razvijati, zbog velike sposobnosti brzog razmnožavanja i osvajanja velikih površina. Na stranim jezicima nazivi su brake, common bracken, eagle fern (eng.), Adlerfarn (njem.), fougère-aigle, grande fougère (fr.), felce aquilina (tal.), helecho águila (špa.), feto-comum (port.), orlova praprot (slo.).

Upotreba

Jestivi su mladi izdanci i podanak. Izdanci se beru početkom proljeća kada su još savijeni poput puža te se još listovi nisu razvili a podanak tokom jeseni i zime.[2] Potrebno ih je oguliti i kuhati, te ne konzumirati u velikim količinama – u Japanu gdje ga ljudi dugoročno konzumiraju povezuje se s povećanjem postotka oboljelih od raka želuca a izaziva i avitaminozu tiamina (vitamin B1) u organizmu slično kao i kod drugih životinja.

Pepeo bujadi može poslužiti kao gnojivo, posebice za krumpir.[3]

Listovi mogu poslužiti kao ležaj za životinje.
Kada se bujad nađe u krmi konja, goveda, ovaca i svinja moguća su trovanja. Aktivne tvari bujadi također konzumacijom prelaze u mlijeko te ono pokazuje kancirogena svojstva. Udio od već 20% bujadi u obroku za govedo je opasan.[4]

Galerija fotografija

Podijeli