Ljupčac Levisticum officinale

Carstvo:
Red:
Apiales
Porodica:
Vrsta:
Levisticum officinale
Sinonimi:
Angelica levisticum (L.) All., Ligusticum levisticum L.

Karakteristike

Ljupčac (Levisticum officinale W.D.J.Koch) je otporna trajnica iz porodice štitarki (Apiaceae). Stabljika je uspravna, okrugla, šuplja, izbrazdana, naraste do 2 metra visine ali tek u drugoj godini. Listovi su dvostruko ili trostruko perasti, tamnozeleni i sjajni, s obrnuto jajolikim, pilasto urezanim i  zašiljenim listićima, donji listovi imaju vrlo duge peteljke dok su gornji listovi sjedeći. Cvjetovi su sitni, zelenkastožuti, skupljeni u štitaste cvatove. Cvate u srpnju i kolovozu.

Stanište

Porijeklom je s prostora Europe i južnozapadne Azije. Pojavljuje se i kod nas kao samonikla biljka, no vrlo rijetko, ponajviše je nalazimo po planinskim krajevima. Uzgaja se kao začinska i ljekovita biljka te kao povrće.

Uzgoj

Traži topao,  polusjenovit položaj te vlažno tlo bogato hranjivima.

Pri uzgoju trebamo imatu na umu da biljka može ostati na istom mjestu 10-15 godina. Razmnožavamo ga sjetvom ili dijeljenjem korijena u listopadu. Lako nikne iz sjemena kojega posijemo u ožujku ili travnju na otvoreno, ili pak u veljači na zatvorenom. Potrebno je oko deset dana da proklija.  Dobro ga je sijati u lončanice. Jedna biljka dovoljna je za potrebe cijele obitelji. Njegu čini čupkanje korova te prihrana.

Zimi se biljka povuče, nadzemni dio odumre i ostane korijen, no u proljeće opet potjera.

Etimologija

Latinski naziv roda Levisticum potječe od glagola levare (olakšati, ublažiti), zbog ljekovitog djelovanja biljke. Ime vrste officinale uobičajeno je ime dano ljekovitim vrstama.[1]

Na stranim jezicima nazivi su lovage (eng.), Liebstöckel, Maggikraut, Luststock, Nusskraut (njem.), livèche, ache des montagnes (fr.), levistico, sedano di monte (tal.), apio de monte, levístico (špa.), luštrek (slo.).

Upotreba

Korijen se koristi kao povrće, a listovi i sjeme kao začin. Odlični su dodatak povrtnoj juhi.

Listove upotrebljavamo sušene ili svježe. Beremo ih prema potrebi, od proljeća do kasne jeseni. Sadrže 80-120 mg% vitamina C i oko 6 mg% karotina.[2] Korijen se vadi u prvoj godini rasta biljke, iznutra je bjelkast a izvana crvenosmeđ. Osušen i mljeven vrlo je aromatičan te se upotrebljava kao začin. Stabljike možemo blanširati te jesti kao i rabarbarine, ili svježe u salati.

Destilacijom vodenom parom cijele biljke dobiva se eterično ulje. Koristi se za liječenje oštećenja jetre.

Galerija fotografija

Podijeli