Ljekovita krvara
Sanguisorba officinalis
Karakteristike
Ljekovita krvara (Sanguisorba officinalis L.) je trajna zeljasta biljka iz porodice ruža (Rosaceae). Stabljika je pojedinačna, uspravna, tanka, bridasta, šuplja i gola, u gornjem je dijelu razgranata, visoka 40-100 cm. Podanak je žućkastosmeđe boje, cilindričan, drvenast, kratak i razgranat. Listovi su neparno su perasti, dugi 2-40 cm, nalaze se na dugim peteljkama, sastavljeni su od 3-13 eliptičnih lisaka koji su dužine do 1,5-7 cm, širine 1,-3,5 cm, oštro nazubljenih rubova, smješteni na sasvim kratkim drškama, na licu su tamnozeleni, naličje je plavkastozeleno. Prizemni listovi su u rozeti dok su listovi na stabljici su rijetki i naizmjenični. Cvjetovi su većinom dvospolni, sitni, stvaraju u gornjem dijelu stabljike, skupljeni su u jajaste glavičaste cvatove duge do 3 cm. Čaška je tamnije crvenosmeđa, prašnici su tamnocrveni, ima ih 4, dužine su kao i čaška, antere su im žute. Cvate od lipnja do rujna. Plod je ahenij.
Dobra je medonosna biljka.
Stanište
Rasprostranjena je u Europi, sjevernoj Aziji i u sjevernom dijelu Sjeverne Amerike. Raste na vlažnim livadama i pašnjacima do 1200 m nadmorske visine.
Biljka je hraniteljica dnevnog leptira velikog livadnog plavca (Maculinea teleius) te zagasitog livadnog plavca (Phengaris nausithous) koji je ugrožena vrsta u Europi.[1]
Etimologija
Latinsko ime roda Sanguisorba potječe od riječi sanguis (krv) i sorbere (upijati), jer se biljka koristila za zaustavljanje krvi.[2] Ime vrste officinalis uobičajen je naziv za istaknutu ljekovitu vrstu u rodu. Naziv dinjica dan je zbog mladih listova koji imaju miris nalik na krastavce ili dinju.[3]
Na stranim jezicima nazivi su great burnet (eng.), Großer Wiesenknopf (njem.), grande pimprenelle, sanguisorbe officinale (fr.), salvastrella maggiore (tal.), zdravilna strašnica, navadna svetlica (slo.).
Upotreba
Jestivi su mladi izdanci, mladi listovi i podanak. Listovi sadrže do 360 mg% vitamina C, imaju blagi miris na krastavce a jedu se sirovi u salatama ili se kuhaju kao varivo. Stari listovi su žilavi i trpki. Mladi podanci jestivi su kuhani uz prethodno namakanje u vodi.[4]
Zelen biljke se suši i koristi kao čaj, zbog sadržaja trjeslovina koristi se kod krvarenja i proljeva.
Galerija fotografija
Literatura
- Nada Hulina, (1998.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Lara Černicki, (2005.), Samoniklo cvijeće grada Zagreba, Zagreb: Školska knjiga
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
- Ljubomir Mišić, Radomir Lakušić, (1990.), Livadske biljke, Sarajevo: Svjetlost
