Dinjica Sanguisorba minor

Carstvo:
Red:
Rosales
Porodica:
Vrsta:
Sanguisorba minor
Sinonimi:
Poterium sanguisorba L., Pimpinella minor (Scop.) Lam.

Karakteristike

Dinjica ili mala krvara (Sanguisorba minor Scop.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice ruža (Rosaceae). Stabljika je uspravna ili razgranata, gola ili u donjem dijelu dlakava, naraste do 50 cm visine. Podanak je odrvenjeo, razgranat, tamnosmeđe boje. Prizemni listovi su složeni, neparno perasti, nalaze se na dugoj peteljci, čine ih 15-17 jajolikih, nazubljenih listića koji su dugi 1-2 cm, široki 0,5-1,5 cm i imaju kratku peteljku. Listovi na stabljiki imaju kraće peteljke što je ujedno i jedina razlika u odnosu na prizemne listove. Cvjetovi su skupljeni u okruglaste cvatove veličine 0,5-2 cm na vrhu dugačkih drške. Građeni su od čaške koju čine 4 zelenkasta, crveno orošena lapa, latica nemaju, na početku su zeleni a kasnije crvenkaste boje na strani koja je obasjana suncem. Donji muški cvjetovi otvaraju se prije gornjih ženskih cvjetova. Donji cvjetovi također imaju 20-30 visećih prašnika dok gornji dvospolni imaju tek četiri. Cvate od svibnja do rujna. Plod je mrežasto naboran i četverouglast.

Dobra je medonosna biljka.

Klima i stanište

Rasprostranjena je u središnjoj i južnoj Europi, u jugozapadnoj Aziji i sjeverozapadnoj Africi. Raste na suhom tlu sunčanih, često i kamenitih travnjaka, u svijetlim crnogoričnim šumama. Možemo je naći sve do 1300 m nadmorske visine.

Etimologija

Latinsko ime roda Sanguisorba potječe od riječi sanguis (krv) i sorbere (upijati), jer se biljka koristila za zaustavljanje krvi. Ime vrste minor znači manji.[1]Naziv dinjica dan je zbog mladih listova koji imaju miris nalik na krastavce ili dinju.[2]Na stranim jezicima nazivi su salad burnet, garden burnet, small burnet (eng.), Kleine Wiesenknopf (njem.), petite pimprenelle (fr.), salvastrella minore, bibinella (tal.), pimpinela menor, algáfita, hierba ge, hierba del cuchillo (špa.), mala strašnica,zelena svitlica (slo.).

Upotreba

Mlade listove možemo upotrebljavati u rano proljeće, u ožujku i prvoj polovici travnja. Sadrže 160-250 mg% vitamina C i oko 15 mg% karotina.[3] Listići su isprva sklopljeni na crvenim dršcima te ih karakterizira miris na krastavce. S obzirom na to da se miris kuhanjem gubi, najbolje ih je jesti sirove ili ih dodati tek pri kraju kuhanja. Jedu se svježi u salatama, juhama, namazima, umacima, osvježavajućim pićima i slično. Mladi prizemni listovi ponekad potjeraju i ujesen, međutim tada sadrže više treslovina te su manje ukusni od proljetnih. Stariji listovi su trpki i žilavi.

Podanak vadimo u jesen, sušimo ga i koristimo kao začin.

U vrijeme cvatnje beremo čitavu nadzemnu biljku, sušimo je i upotrebljavamo kao čaj. Koristi se u liječenju proljeva, katara crijeva, nadimanja.

Dobra je krmna biljka.

Galerija fotografija

Podijeli