Jelenovo uho
Polyporus umbellatus
Karakteristike
Jelenovo uho (Polyporus umbellatus (Pers.) Fr.) je jestiva gljivaiz porodice rupičavki (Polyporaceae). Klobuci su mnogobrojni, i više od stotinu ih je skupljeno zajedno, narastu 20-60 cm u visine i širinu. Pojedini klobuci su sivi ili smeđi, u početku izbočeni, kasnije otvoreni, u sredini uleknuti, ljuskasto ispucani, mesnati, široki 2-6 cm. Cjevčice su bijele, jako kratke, spuštaju se niz stručak. Stručak je bijel, zajednički svim klobucima, razgranat, mesnat, pun, tvrd, mesnat, debeo do 5 cm, visok do 10 cm. Meso je bijelo, mekano, u starosti postane malo žilavo, miriše na brašno. Spore su eliptične, otrusina je bijela.
Stanište
Rasprostranjena je u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi. Raste od ljeta do zime, od lipnja do studenog. Stanište su joj bukove i hrastove šume gdje raste prividno na tlu, uz stara stabla i panjeve, u nizinskim i brdskim područjima. Strogo je zaštićena gljiva, u Crvenoj knjizi gljiva Hrvatske vodi se kao ugrožena vrsta.[1]
Etimologija
Latinski naziv roda Polyporus potječe od grčkih riječi polys (mnogo) i poros (otvor), zbog mnogobrojnih otvora cjevčica s donje strane klobuka gljive. Ime vrste umbellatus znači štitast, ukazuje na oblik gljive.[2] Na stranim jezicima nazivi su lumpy bracket, umbrella polypore (eng.), Eichhase, Ästige Büschel-Porling (njem.), polypore en ombelle, poule des bois (fr.), pliporo umbellato (tal.), razvejani luknjičar, hrastov luknjičar (slo.).
Upotreba
Jestiva je gljiva, odlične kvalitete. Osim uobičajene pripreme može se konzervirati u octu ili ulju.
Galerija fotografija
Literatura
- Zdenko Tkalčec, Armin Mešić, Neven Matočec, Ivana Kušan, (2008.), Crvena knjiga gljiva Hrvatske, Zagreb: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Državni zavod za zaštitu prirode
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Matija Josipović, (2012.), Gljive – vodič za prepoznavanje, Rijeka: Leo-commerce