Crvotočina

Karakteristike

Kijačasta crvotočina (Lycopodium clavatum L.) je trajna zimzelena biljka iz istoimene porodice crvotočina (Lycopodiaceae). Stabljika im je puzava, no vrlo dugačka, čak i do 2 metra dužine. Račvasto je razgranata mnogim bočnim izdancima koji rastu uspravno do 10 cm visine a razlikujemo sterilne i plodne izdanke. Sterilni izdanci vrše fotosintezu dok plodni izdanci nose organe za produkciju spora – sporangije. Obrasli su sitnim, gustim listićima koji su linealni i spiralno poredani a završavaju tankim šiljcima. Trusnici su im na do 2 cm dugom dršku, skupljeni po 2-3 zajedno a dozrijevaju u kolovozu i rujnu. Spore su mrežasto rebraste, kao svijetložuti prah koji prijanja uz tlo, plivaju po vodi a da se ne smoče.

Stanište

Vrsta je kozmopolitski rasprostranjena svugdje u svijetu. Raste na svijetlim mjestima u crnogoričnim i mješovitim šumama, na rubovima šuma i na brdskim travnjacima. Često joj prijeti izumiranje zbog promjene u okolišu na što se ne mogu prilagoditi.

Kijačasta crvotočina najraširenija je od svih vrsta crvotočina, te ju opisujemo kao predstavnika svoga roda. Sam rod crvotočina je rod primitivnih biljaka srodnih preslicama i papratima, njihovi preci rasli su još prije 400 milijuna godina čime su bili među prvim kopnenim biljkama.

Etimologija

Latinsko ime roda Lycopodium potječe od grčke riječi podion (nožica), značenje je nepoznato. Ime vrste clavatum znači kao buzdovan.^[1] Na stranim jezicima nazivi su wolf’s-foot clubmoss, stag’s-horn clubmoss, ground pine, running clubmoss (eng.), Keulen-Bärlapp, Wolfsklaue (njem.), lycopode en massue, lycopode en massue, herbe aux massues (fr.), licopodio officinale, licopodio spianato, licopodio clavato (tal.), licopodio, polvo de gato, colchón de pobre, pie de lobo, caminera (špa.), kijasti lisičjak (slo.), prečica (sr.).

Upotreba

U narodnoj medicini koriste se spore ali i cijela biljka koja se sakuplja od svibnja do rujna. Spore se posipaju po oboljenoj koži a crvotočina se koristi ki od bolesti mokraćne cijevi jer pospješuje izlučivanje mokraćne kiseline, zbog čega je korisna kod gihta i reumatičnih bolesti.

Spore u vatri lako izgaraju te je zanimljivo da su se zbog tog u srednjem vijeku koristile za postizanje pirotehničkih efekata, te kasnije za stvaranje bljeska prilikom fotografiranja.
^[2]

Galerija fotografija

Literatura

1. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
2. Toni Nikolić, Sanja Kovačić, (2008.), Flora Medvednice: 250 najčešćih vrsta Zagrebačke gore, Zagreb: Školska knjiga
3. Radovan Domac, (1994.), Flora Hrvatske – Priručnik za određivanje bilja, Zagreb: Školska knjiga
4. Čedomil Šilić, (1987.), Šumske zeljaste biljke, Sarajevo: Svjetlost
5. Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga