Crvena vratiželja
Anacamptis pyramidalis
Karakteristike
Piramidalna ili crvena vratiželja (Anacamptis pyramidalis (L.) Rich.) je trajna zeljasta biljka iz porodice orhideja (Orchidaceae). Stabljika je uspravna, tanka, naraste do 60 cm visine. Gomolji su okruglasti. Listovi su naizmjenični, duguljasti, dugi do 20 cm, cjelovitog ruba, obavijaju stabljiku pri osnovi, nemaju mrlje. Uzduž gornjeg dijela stabljike sve su manji i ušiljeni. Cvjetovi su dvospolni, mnogobrojni, skupljeni na vrhu stabljike u oko 8 cm dugi grozdasti cvat. Cvat je u početku piramidalan, kasnije postane jajolik. Cvjetovi su ružičasti, danju ispuštaju ugodan miris nalik na vaniliju kako bi privukli danje leptire dok noću ispuštaju neugodne mirise kako bi privukli noćne oprašivače. Medna usna je dublje razdijeljena na 3 režnja. Ostruga je tanka. U cvijetu je jedan prašnik i jedan tučak s podraslom plodnicom. Cvate od svibnja do kolovoza. Plod je tobolac koji nosi puno sitnih sjemenki.
Stanište
Rasprostranjena je na području Europe, zapadne Azije i sjeverne Afrike. Staništa su joj bazična, sunčana i suha zemljišta, livade, travnjaci, rubovi šuma i šikara od nizina do 1200 m nadmorske visine. Zakonom je zaštićena vrsta.[1]
Etimologija
Latinsko ime roda Anacamptis potječe od grčke riječi anacampto (savijam se), zbog listova perigona koji su savijeni. Ime vrste pyramidalis ukazuje na prvobitan piramidalan izgled cvatova.[2] Na stranim jezicima nazivi su pyramidal orchid (eng.), Pyramiden-Hundswurz, Pyramidenorchis, Spitzorchis, Kammstendel, Pyramidenstendel (njem.), orchis pyramidal (fr.), orchidea piramidale (tal.), orquídea piramidal (špa.), orquídea-piramidal, satirião-menor (port.), piramidasti pilovec (slo.).
Upotreba
U prošlosti su se koristili gomolji, jeli se kuhani, pečeni ili se sušili i koristili kao dodatak brašnu,[3] premda danas zbog ugroženosti biljke njeno iskorištavanje nije primjereno.
Galerija fotografija
Literatura
- Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, (2013.), Narodne Novine 144/2013, Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
- Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga
