Zavodnica
Omphalotus olearius
Karakteristike
Zavodnica ili zavodljiva lisičica (Omphalotus olearius (DC.) Sing.) je otrovna gljiva iz porodice Marasmiaceae. Klobuk je narančastocrven do smeđ, u sredini znatno tamniji, u početku je okruglast i ispupčen, kasnije je u sredini dublje ulegnut i ljevkast, suh, gladak, sjajne površine, rub je podvijen i ispucan, širok 5-20 cm. Listići su u početku žuti, kasnije narančasti, tanki, gusti, elastični, nejednako dugi, dugo se spuštaju i rebraste se rašljaju niz stručak. Zanimljivo je da svijetle u tami. Stručak je narančastosmeđe boje, prema dolje tamnosmeđ, zakrivljen, često jako ekscentričan u odnosu na klobuk, valjkast, tvrd, pun, vlaknast, u donjem dijelu uži a u samoj osnovi spojen s drugim stručcima, visok 5-15 cm, promjera 10-20 mm. Meso klobuka je narančastožuto, meso stručka je tamnije, tanko, vlaknasto i žilavo, ugodnog mirisa, slatkastog okusa. Spore su okruglasto jajolike, glatke, otrusina je žućkastobijela.
Kada se gljivu drži u ruci, ruke poprime narančastosmeđu boju.
Stanište
Rasprostranjena je uglavnom u južnoj Europi. Raste ljeti i u jesen po 20-30 gljiva busenasto u miješanim šumama na panjevima i korijenju listopadnih stabala (hrast, bukva, pitomi i divlji kesten, maslina).
Etimologija
Latinski naziv roda Omphalotus znači pupčan, u obliku pupka, zbog udubljenja klobuka u odraslim primjercima. Ime vrste olearius potječe od riječi olea (maslina), zbog čestog rasta gljiva uz stablo maslina u južnom dijelu Europe. Domaći naziv zavodnica dao joj je mikolog Kamilo Blagaić (1861. – 1933.).[1] Na stranim jezicima nazivi su jack-o’-lantern mushroom (eng.) Dunkle Ölbaumtrichterling (njem.), pleurote de l’olivier, clitocybe de l’olivier (fr.), seta de olivo (špa.), oljkov livkar (slo.).
Upotreba
Otrovna je gljiva, nije smrtonosno otrovna no uzrokuje teže probavne tegobe na nekoliko dana. Simptomi su jako povraćanje i proljev, znojenje, glavobolja i iscrpljenost, premda bez drugih posljedica. Zbog tog razloga hrvatskomađarski mikolog Stephan Schulzer von Müggenburg (1802. – 1892.) spominje da bi se gljivu moglo razumno koristiti kao vomitiv i purgativ.[2]
Galerija fotografija
Literatura
- Kamilo Blagaić, (1931.), Gljive naših krajeva, Ljubljana: Jugoslovanska tiskarna a b
- Giuseppe Pace, (1981.), Atlas gljiva, Zagreb: Prosvjeta
- Matija Josipović, (2012.), Gljive – vodič za prepoznavanje, Rijeka: Leo-commerce
