Rabindranath Tagore 1861 - 1941


Rabindranath Tagore (1861 – 1941)

Rabindranath Tagore bio je indijski pjesnik, skladatelj i slikar. Odrastao u bogatoj i obrazovanoj obitelji a školovanje je nastavio u Engleskoj. 1913. je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Sakupljanje voća

Razumijem glas tvojih zvijezda i tišinu tvoga drveća.


Ne, nije tvoje pretvoriti pupoljke u cvijeće.
Protresi pupoljak, udari ga; ne možeš ga natjerati da procvjeta.


Pošalji mi ljubav hladnu i čistu poput tvoje kiše, koja blagoslivlja žedno tlo i ispunjava jednostavne glinene posude.


Moje oči su osvježene užitkom kao rosom okupano jutro,
život treperi u udovima poput zvonkih žica lutnje.

Mlađak

Koračah samotan stazom uz polje, dok je zalazak sunca manirom škrca skrivao preostalo mu zlato.


Ja ću biti oblak, a ti budi mjesec.
Prekrit ću te svojim rukama, a strop će biti plavo nebo.

Dolutale ptice

Ako prolijevaš suze jer si propustio sunce, promaknut će ti i zvijezde.


Zrnca pijeska na putanji tvojoj pjesmu i kretnje tvoje prose, razigrana vodo.
Jesi li spremna nositi teret njihove lijenosti?


Mi, šušteće lišće, glasanjem svojim olujama odgovaramo.
A tko si ti, tako tih? – ja sam tek običan cvijet.


Suhom koritu rijeke nitko ne zahvaljuje zbog njegove prošlosti.


Drveće je čežnja zemlje, na prstima se istežući pogledava nebo.


Vrabac žali pauna zbog težine njegova repa.


Malena travko, sitni su koraci tvoji, ali svejedno zemlju osvajaš njima.


Boga zamore velika kraljevstva, ali nikada sitno cvijeće.


Svu svoju vodu radosno predajem, pjeva vodopad, mada je tek poneka kap žednome dovoljna.


Drvosječina je sjekira od stabla molila dršku.
Ono je pristalo.


Trava traži istomišljenike na zemlji. Drvo traži osamu na nebesima.


Korijenje je granje u zemlji. granje je korijenje u zraku.


Preko mjeseca mi šalješ svoja ljubavna pisma, reče noć suncu.
Odgovore svoje ostavljam u suzama na travi.


‘Tko će preuzeti moje dužnosti?’ Upita zalazeće sunce.
‘Uradit ću koliko mogu, gospodaru moj.’ Uzvrati zemljana svjetiljka.


Kišne kapi poljubiše zemlju i prošaptaše: ‘mi smo tvoja djeca doma željna, majko, što ti stigosmo s nebesa.’


Kanal voli misliti da rijeke postoje jedino kako bi ga ispunile vodom.


Ja sam jesenji oblak, ispraznih se od kiše, moju punoću ugledaj u poljima dozrele riže.


Nek vidi jedino bodlje onaj koji očima gleda ružu.


Optoči ptičja krila zlatom, pa više nikada neće letjeti nebom.


Dim se k nebu uzdiže, a pepeo zemlji pada, iako su oboje vatrena braća.

Podijeli