Potočarka

Karakteristike

Potočarka (Nasturtium officinale W.T. Aiton) je trajna zeljasta biljka iz porodice kupusnjača (Brassicaeae). Stabljika je donjim dijelom prilegnuta, u gornjem je uspravna, naraste do 70 cm visine. Listovi su naizmjenični, složeni, neparno perasti, građeni od 3-9 sočnih, sjajnih i tamnozelenih listića. Cvjetovi su sitni, bijeli, skupljeni u grozdaste cvatove na vrhu stabljike. Cvate od svibnja do rujna. Plod je oko 1 cm duga komuška koja sadrži male sjemenke.

Stanište

Porijeklom iz Skandinavije, sjeverozapadne i srednje Europe gdje raste divlja uz rijeke, potoke i izvore. Naći ćemo je kao samoniklu biljku u potocima, izvorima, plitkim rijekama, svugdje gdje ima čiste, tekuće vode. Rijetka je u stajaćicama. Pokazatelj je kvalitetne pitke vode. Listove rado jedu divlje patke a hrana je i pastrvama.^[1]

Uzgoj

Sjetva na otvorenom vrši se u svibnju i lipnju. Sjeme proklija za tjedan dana. Potočarku možete uzgojiti na sjenovitoj ili polusjenovitoj gredici, pri tom je važno da joj osigurate bogato zalijevanje. Može se uzgajati u lončanicama napunjenim humusom i stavljenim u veću posudu do pola ispunjenu vodom. U tom slučaju voda se treba redovito mijenjati.

Probali smo uzgojiti potočarku na dva načina, uzgojem u lončanici te kanti stavljenoj u bazen.

Uzgoj u lončanici

Uzgoj u lončanici je jednostavan. Lončanica se ispuni humusom, stavi se sjeme te prekrije tankim slojem zemlje. Potom lončanicu stavljamo u veću posudu (može biti veća lončanica ili kanta) ispunjenu vodom na sjenovito mjesto. S obzirom na to da potočarka prirodno raste u vodama tekućicama poštujemo njezine zahtjeve te vodu u posudi redovito mijenjamo. Opisani uzgoj pokazao se uspješnim.

Uzgoj u bazenu

Drugi način uzgoja u bazenu bio je plod eksperimentiranja. Uzeli smo kantu, sa strane probušili rupice, napunili ju zemljom te posijali potočarku. Kantu smo konopom zavezali za vrh bazena. Voda u bazenu varira ovisno o kiši, stoga je konop je važan jer nam služi za pomicanje kante na višu ili nižu razinu. Ukoliko je kanta prenisko, to jest preko pola uronjena u vodu u nju će ući previše vode. Najbolje da je samo donja trećina prekrivena vodom. Osim spomenutog pomicanja užeta, nikakve druge intervencije nisu potrebne, stoga se ovakav uzgoj pokazao kao vrlo lagan i uspješan.

Etimologija

Latinsko ime roda Nasturtium potječe od riječi nasitortium (frknuti nosom, nasus – nos, torquere – zavrnuti) zbog izraženog mirisa biljke, ili prema drugom izvoru jer sok biljke stavljen na nosnu sluznicu izaziva kihanje ili prženje.^[2] Ime vrste officinale dano je zbog tradicionalnog korištenja biljke u travarstvu.

Na stranim jezicima nazivi su watercress (eng.), Echte Brunnenkresse, Brunnenkresse (njem.), cresson de fontaine, cresson officinal (fr.), crescione d’acqua (tal.), berro de agua, mastuerzo de agua (špa.), navadna vodna kreša (slo.).

Upotreba

Jestivi su mladi izdanci i listovi, blago su paprenog okusa. Beru se od jeseni do proljeća, režu se 10 do 15 cm dugi izdanci, no obično se ne beru u vrijeme cvatnje jer su tada preoštrog okusa. Koriste se sirovi u salatama ili pak u juhama, umacima… Što se češće izdanci režu, biljka češće stvara nove. Nedozreli plodovi mogu se kiseliti kao kapari. Sjemenke se mogu koristiti kao zamjena za gorušicu prilikom pripremanja senfa.

Mladi listovi sadrže vitamin E, 90-200 mg% vitamina C, oko 9 mg karotina. Izdanci imaju oko 2,2% bjelančevina, 2,8% ugljikohidrata, 0,25% masti i oko 1% mineralnih soli. Sjemenke sadrže oko 24% masnog ulja.^[3]

Kalendar branja

Tablica prikazuje okvirno vrijeme sakupljanja pojedinih dijelova biljke prema mjesecima kroz cijelu godinu.

Galerija fotografija

Literatura

1. Nada Hulina, (1998.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga
2. Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
3. Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec