Podbjel Tussilago farfara

Carstvo:
Red:
Asterales
Porodica:
Potporodica:
Asteroideae
Vrsta:
Tussilago farfara
Sinonimi:
Farfara radiata Gilib., Tussilago alpestris Hegetschw., Cineraria farfara (L.) Bernh., Tussilago umbertina Borbás

Karakteristike

Proljetni podbjel (Tussilago farfara L.) je trajna zeljasta biljka iz porodice glavočike (Asteraceae). Stabljika naraste do 30 cm visine, obrasla je ljuskama te nosi pojedinačne cvjetne glavice. Korijen je razgranat te razvija brojne podzemne izdanke. Listovi su prizemni, krupni, široki do 20 cm, okruglasti, srcolike osnove, uglato nazubljenih rubova, kožasti, na naličju su pustenasti i bjelkasti, smješteni na dugim, postrano spljoštenim peteljkama. Cvjetne glavice promjera su oko 1,5 – 2 cm i ugodnog su mirisa. Sastavljeni su od 30-40 cjevastozvonastih muških cvjetova u sredini i ok0 300 jezičastih ženskih cvjetova na vanjskom dijelu. Cvjetaju prije listanja na kraju zime i početkom proljeća. Plod je roška s papusom koji je nekoliko puta duži od roške. Jedna biljka proizvede 3000 – 7000 sjemenki.[1]

Medonosna je biljka, pčele sakupljaju nektar i pelud.

Stanište

Podbjel je prirodno raširen na području gotovo cijele Europe, Azije i sjeverne Afrike. Nalazimo ga kako raste u velikim skupinama na vlažnim livadama i šljunkovitim nasipima, uz obale rijeka, potoka i izvora, ponekad na vlažnim oranicama, na ilovastim i glinastim tlima od nizina do 1500 m nadmorske visine. U literaturi je zabilježen podatak da su mu pod usjevom ječma podzemni organi u godini ostvarili dužinu od 15 240 m/ha.[2]

Etimologija

Latinski naziv roda tussilago potječe od riječi tussis (kašalj) i agere (djelovati), zbog ljekovitog djelovanja. Ime vrste farfara staro je ime rimljana za biljku (farfarum). Značenje je kao brašnom posuta, složenica je od riječi far (brašno) i ferre (nositi).[3] Domaći naziv podbjel biljka je dobila zbog naličja lista koji je uvijek sivkasto dlakav (ispod je bijelo). Zbog negativnog prostora na mjestu gdje plojka završava i peteljka lista započinje, biljka je poznata pod nazivom konjsko kopito. Vidljivo je to na engleskom (coltsfoot), francuskom (pas-d’âne) te španjolskom pie de caballo, uña de caballo (konjsko stopalo, konjsko kopito). Zbog cvjetova koji se javljaju puno prije listanja, stari latinski naziv bio je Filius ante patrem (sinovi prije oca). Drugi strani nazivi su Huflattich (njem.), navadni lapuh, navadni uhlič (slo.), podbel, konjski lopuh (sr.).

Vrstu je 1753. prvi službeno opisao Carl Linnaeus. Jedina je vrsta u svom rodu.

Upotreba

Cvijet sa stabljikom se bere kada cvjeta u ožujku a listovi se beru bez peteljki u lipnju. Oboje su jestivi u svježem obliku iako su listovi gorki te ih je bolje prokuhati. Mladi listovi u 100 g sadrže 14-38 mg vitamina C i oko 7 mg karotina.[4]

Cvjetne se glavice sakupljaju za vrijeme cvatnje, suše se na toplom mjestu priličkom čega moraju zadržaju zlatnožutu boju i ugodan miris. Listovi nakon sušenja trebaju zadržati zeleno lice a naličje ostaje bjelkasto.

Listovi sadrže 6-10% polisaharida, inulin, flavonoid, ~5% trjeslovina, malo eteričnog ulja, gorke tvari, sterole a u tragovima (0,01%) pirilizidinske alkaloide (snekirkin i tusilagin) zbog čega su na lošem glasu da djeluju hepatotoksično, genotoksično i kancerogeno. Neki izvori navode da je konzumiranje čajeva do 4,5-6 g u razdoblju kraćem od 4-6 tjedana sigurno premda ih se ne preporuča konzumirati tijekom trudnoće i dojenja.[5]

U prošlosti su se koristili za spriječavanje upala, za rastvaranje guste sluz, protiv kašlja, kod bronhitisa, promuklosti i astme. Prema Pliniju Starijem znamo da se u tu svrhu preporučalo i pušenje listova podbjela, a pušenje je i danas negdje poznato kao zamjena za duhan.

Galerija fotografija

Podijeli