Matičnjak Melissa officinalis

Carstvo:
Red:
Lamiales
Porodica:
Vrsta:
Melissa officinalis

Karakteristike

Matičnjak (Melissa officinalis) je trajna zeljasta biljka iz porodice usnača (Lamiaceae). Stabljika je uspravna, jako razgranata i četverouglasta, naraste do 80 cm visine. Listovi su smješteni na dugim peteljkama, stoje jedan nasuprot drugom, jajoliki su, dugi 3-5 cm, široki oko 3 cm, na rubovima nazubljeni i slabo dlakavi. Kada se protrljaju među prstima razviju ugodan miris po limunu. Cvjetovi se razvijaju u pazušcima gornjih listova, skupljeni su u pršljenaste cvatove. Boja im varira od žućkastobijele, ružičaste do ljubičaste. Plod je kalavac koji sadrži nekoliko oraščića.

Stanište i uzgoj

Rasprostranjena je na području Europe oko Mediterana te u zapadnoj Aziji. Raste na toplim, sunčanim i polusjenovitim položajima, po šumama, uz ograde i živice, na ruderalnim staništima, od nizina do 1000 m nadmorske visine. Često se sadi kao ljekovita biljka, a zbog velike sposobnosti razmnožavanja često pobjegne iz vrtova. Najbolje uspijeva na vlažnom tlu bogatom hranjivim tvarima, mada odlično podnosi škrtija tla. Razmnožava se sjemenom ili dijeljenjem.

Matičnjak uzgajamo iz sjemena, pri tom proces klijanja traje tri do četiri tjedna, za to vrijeme biljci je potrebna stalna toplina i vlaga. Lako ga je uzgojiti od reznice koju možemo uzeti u proljeće i jesen, kao i dijeljenjem korijena. Redovito zalijevanje i gnojenje potiču rast biljke.
Ukoliko ne želimo da se biljka zasjemeni, ili želimo bujno lišće, biljke redovito orezujemo. Međutim matičnjak je tvrdoglava biljka te iako je u dvorištu pokušavamo držati pod kontrolom, ona se ne želi ukrotiti i baš nam, kao za inat, bujno raste.

Smatra se da ne podnosi metvulju (Monarda didyma).

Medenje

Smatra se vrlo dobrom medonosnom biljkom i pčele ju rado posjećuju sakupljajući mnogo nektara i nešto peluda. Na površini 1 ha mogu sakupiti oko 250 kg meda. Med je vrlo cijenjen i ukusan.[1] Pčelari koriste matičnjak kako bi natirali košnice da im rojevi ne bježe.

Etimologija

Latinsko ime roda Melissa grčkog je porijekla te označava pčelu. Ime se ponekad koristi i za osobe u stranim jezicima, kod nas rijetka varijacija Melita. Ime vrste officinalis uobičajen je naziv za prominentnu vrstu nekog roda zbog ljekovitosti. Na stranim jezicima biljka je poznata pod nazivima lemon balm, balm mint (eng.), Zitronenmelisse, Melisse (njem.), mélisse officinale, mélisse citronnelle (fr.), melissa (tal.), toronjil, melisa, hoja de limón (špa.), navadna melisa (slo.). Opisao ju je Carl Linnaeus 1753. godine u djelu Species Plantarum.

Upotreba

Svježi listovi koriste se za sva jela kod kojih se koristi limun, kao začin u salatama, juhama, povrću, biljnim umacima, gljivama ili naprosto kao dekoracija kakvom desertu. Sadrže oko 80 mg% vitamina C i oko 7 mg% karotina, te dosta bakra.[2]

Sakupljaju se listovi prije nego što biljka procvjeta, važno je da ih beremo po toplom, suhom i sunčanom vremenu a suše se na hladnom i prozračnom mjestu. Koriste se za smirivanje živčanog sustava, kod nesanice, histerije i stresa. Jača srce i dobar je za srčana oboljenja.

  • 1 žličica listova prelije se šalicom kipuće vode, ostavi da odstoji 15 min i procijedi. Pije se tri puta dnevno nakon obroka. Sigurna je biljka za upotrebu.

Od listova se destilacijom vodenom parom dobiva eterično ulje, no kako ga se nalazi u malom postotku (tek 0,06-0,3%) njegovo ulje je vrlo skupo. Zbog toga se često patvori drugim biljkama (limunska trava, citronela, limun) ili sintetskim spojevima. Ulje je bistra tekućina ugodna mirisa na limun. Koristi se ko stresa, nesanice i tjeskobe te u parfemima.

Svježe listove možemo upotrijebiti i za masiranje mjesta od uboda insekata.

Galerija fotografija

Podijeli