Khalil Gibran
1883 - 1931
Khalil Gibran (1883. – 1931.)
Libanonski pjesnik, književnik i umjetnik. Kao mladić emigrirao je s obitelji iz Libanona u SAD, gdje je studirao umjetnost i započeo svoju literarnu karijeru. Poslije Shakespearea i Lao Tze, Khalil je treći najprodavaniji pjesnik svih vremena.
Najpoznatiji je po književnom djelu Prorok. Knjiga je sastavljana od 26 pjesama u prozi koje su bile izrečene kao propovijed mudrog Al Mustafe. On se spremao otploviti svojoj domovini nakon 12 godina izgona kada su ga ljudi na otoku tražili da im dodijeli svoju mudrost glede raznih tema – ljubavi, djece, posla, radosti ili tuzi, slobodi i smrti.
Misli iz knjige inspirirale su mnoge ljude, te su bile citirane na važnim govorima; od političkih govora do vjenčanja i sprovoda. Ovdje navodimo neke od značajnijih misli.
Prorok
Pjevajte i plešite zajedno, i radujte se, ali neka svatko od vas bude i sam,
onako kako su same strune lutnje, dok trepere istom glazbom.
Vaša djeca nisu vaša. Ona stižu kroz vas ali ne i od vas, i premda su s vama, ona vam ipak ne pripadaju.
Vi možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Često kažete: ‘dao bih, ali samo potrebitima.’
Voćke vašega voćnjaka ne postupaju tako, niti tako čine stada vašega pašnjaka.
Ali ja kažem, da vjetar ne zbori slađe divovskomu hrastu, nego što zbori najtanjoj vlati trave.
Jer slobodni možete biti tek kada vam i želja za slobodom postane teret i kad prestanete govoriti o slobodi kao i cilju i ispunjenju.
Glabenik vam može pjevati o ritmu koji prozima sav prostor, ali vam ne može dati uho koje prepoznaje taj ritam, niti vam može dati glas koji će tim ritmom zazvoniti.
Na rastanku s prijateljem, ne tugujte;
jer ono što najviše u njemu volite, možda će vam u njegovoj odsutnosti biti vidljivije, kao što je planina penjaču vidljivija iz doline.
Jer u rosi malih stvari srce nalazi svoje jutro i svježinu.
Vi govorite onda, kad više niste u miru sa svojim mislima i kada vam preteško pada samoća vašega srca, vi se vinete do usana i živite svoj život na njima, i glas vam postaje olakšanje i zabava.
A u mnogomu od vašega govorenja misao je malone ubijena.
Jer misao je ptica prostora, koja u krletci riječi može uistinu raširiti krila, ali ne može poletjeti.
Jer što to znači umrijeti, ako ne stati nag u vjetar i rastopiti se na suncu?
Jer što to znači prestati disati, nego osloboditi dah od te neumorne plime i oseke, kako bi se mogao uzdignuti, raširiti i neokovan potražiti boga?
Samo kad se napijete iz rijeke tišine, uistinu ćete zapjevati.
A kad dostignete vrh planine, tek tada započinje uspon.
A kada zemlja zatraži vaše udove, tek tada ćete istinski zaplesati.
Još malo, još trenutak počinka na vjetru, i druga će me žena začeti.
I ne zaboravite, prijatelji moji, da lišće pjeva tek onda kad se odvoji od grane!
Oh, kad bih bio trska, koju nogama gaze!
Jer to bi bilo bolje nego biti lira srebrnih struna,
u kući čiji vlasnik nema prstiju,
i čija su djeca gluha.
Reče vlat trave listu jeseni:
‘Toliku buku praviš padajući!
Rastjeruješ sve moje zimske snove.’
Reče uvrijeđeni list: ‘Oj ti niska roda i niskoga boravišta!
Ti stvoru nepijevni, ti mrka zlovoljnice! Ne živiš ti u gornjim katovima zraka, pa ne umiješ prepoznati zvuk pjesme.’
Tad jesenji list liježe na zemlju i zaspa. A kad stiže proljeće, probudi se – i gle, sad je bio vlat trave.
Ujesen, kad ju obuze zimski san, a iznad nje zrakom lišće posvud padalo, ona u sebi promrlja:
‘Oh to jesenje lišće! Toliku buku pravi! Rastjeruje sve moje zimske snove.’
Sjećanje je list jesenji, koji nakratko zašušti u vjetru i potom utihne.
Kad ne bi bilo naših poimanja težine i mjere, mi bismo sa strahopoštovanjem stajali
pred krijesnicom, kao što stojimo pred suncem.
