Bojadisarski srpac
Serratula tinctoria
Karakteristike
Bojadisarski srpac (Serratula tinctoria L.) je trajna zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Stabljika je uspravna, gola, uglasta, u gornjem dijelu metličasto razgranata, visoka do 120 cm. Listovi su naizmjenični, cjeloviti, pilasti ili perasto urezani, prizemni listovi skupljeni su u rozetu i nalaze se na dugim peteljkama. Cvjetovi su cjevasti, ljubičasti, skupljeni u izdužene cvatne glavice duge 1,5-2 cm i obavijeni su ovojem koji je duguljasto valjkast a listovi su mu složeni poput crijepova na krovu, uz rub pahuljasto dlakavi, zeleni do ljubičasti. Više cvatnih glavica skupljeno je u gronjaste cvatove na vrhovima stabljika i postranih izboja koji rastu u pazušcima listova. Cvate u srpnju i kolovozu. Plod dozrijeva u kolovozu i rujnu, izduženi je ahenij s papusom koji ima bjelkaste ili žute dlake koje su pri dnu međusobno srasle.
Dobra je medonosna biljka, pčelama posjećuju cvjetova na kojima sakupljaju malo nektara i peluda.
Stanište
Rasprostranjen je u Europi, zapadnoj Aziji i sjevernoj Africi, unešena je u istočnu Sjevernu Ameriku. Raste na sunčanim ili polusjenovitim staništima na vlažnom tlu, na livadama, proplancima, u listopadnim šumama i šumskim čistinama. Dobro podnosi sušu. Zaštićena je biljka, u Crvenoj knjizi Hrvatske vodi se kao najmanje zabrinjavajuća vrsta.
Etimologija
Latinski naziv roda Serratula umanjenica je od latinske riječi sera (pila), zbog oštro nazubljenih listova. Ime vrste tinctoria naziv je koji se daje biljkama koje su upotrebljive za bojanje.[1] Na stranim jezicima nazivi su dyer’s plumeless saw-wort (eng.), Färber-Scharte (njem.), serratule des teinturiers, sarrette des teinturiers (fr.), cerretta comune, serratula dei tintori (tal.), barvilna mačina (slo.).
Upotreba
Cijele biljke bi se ubrale prije cvatnje te se koristile za dobivanje žute boje koja je služila za bojanje tkanina (vune, pamuka, lana). Listovi i mladi izdanci su jestivi i mogu se koristiti kao čaj, razvijene biljke smatraju se blago otrovnom zbog tragova alkaloida.[2]
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Ljubiša Grlić, (1990.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec
- Radovan Domac, (1994.), Flora Hrvatske – Priručnik za određivanje bilja, Zagreb: Školska knjiga
- Sergej Forenbacher, (2001.), Velebit i njegov biljni svijet, Zagreb: Školska knjiga