Žuti kokotac Melilotus officinalis

Carstvo:
Red:
Fabales
Porodica:
Potporodica:
Faboideae
Tribus:
Trifolieae
Vrsta:
Melilotus officinalis
Sinonimi:
Melilotus arvensis Wallr., Melilotus petitpierreana Willd., Trifolium officinalis L.

Karakteristike

Žuti kokotac (Melilotus officinalis (L.) Pall.) je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice mahunarki (Fabaceae). Stabljika je uspravna ili uzdižuća, razgranata, gola ili malo dlakava, naraste do 1 metar visine. Korijen je dubok i dobro razgranat. Listovi se nalaze na do 1 cm dugoj peteljki, mali su, sastavljeni od tri obrnuto jajastih lisaka od kojih je srednja obično nešto veća, nepravilno su nazubljenih rubova. Na dnu peteljki nalaze se dva mala, uska palistića. Cvjetovi su mali, dugi oko 0,5 cm, žuti, skupljeni po 30-70 u uspravne grozdaste cvatove dužine 4-10 cm na vrhovima stapki i rastu iz pazušca listova. Cvatu od lipnja do rujna. Plodovi su sitne mahune, 3-4 mm duge, ovalnog oblika i žućkastosmeđe boje. Sadrže 5-8 sjemenki.

Stanište

Rasprostranjena je na području Europe, Afrike i Azije. Nalazimo je na suhim i pjeskovitim terenima, na neobrađenim zemljištima, poljima i nasipima, uz rijeke i kanale. Razmnožava se sjemenom koje sijemo u proljeće u dobro drenirano zemlju na toplom i sunčanom mjestu. U nekim dijelovima Europe biljka se uzgajala kao zelena krmna biljka ili za sijeno.

Etimologija

Latinski naziv roda Melilotus potječe od grčkih riječi meli (med) i lotos (lotus). Ime vrste officinalis uobičajen je naziv za biljke koje su se koristile kao ljekovite. Na stranim jezicima poznat je kao yellow sweet clover, melilot (eng.), Gelber Steinklee (njem.), mélilot officinal, mélilot jaune (fr.), trébol de olor amarillo (špa.), navadna medena detelja (slo.).

Medenje

Odlična je medonosna biljka, na što i upućuje njeno ime roda (Melilotus). Cvjetove rado posjećuju pčele te sakupljaju mnogo nektara i malo peluda. Na površini od 1 ha nasada prinosi meda mogu iznositi 350 kg meda. Med je svijetložut, malo mutan i brzo se kristalizira.[1]

Upotreba

Jestivi su mladi izdanci, listovi, cvjetovisjemenke. Svi dijelovi jestivi su sirovi u salatama ili se koriste kuhani.[2]

U fitoterapiji koristimo vršne nadzemne dijelove biljke u srpnju i lipnju te pažljivo i brzo sušimo na sobnoj temperaturi. Koriste se za probleme proširenih vena, hemoroida, za bolji limfni optok i za smanjivanje propusnosti kapilara.

  • 1 žličica suhih cvjetova prelije se šalicom kipuće vode, ostavi poklopljeno da odstoji 5 minuta i procijedi. Pije se 3-4× dnevno. Ne smiju ga koristiti osobe na terapiji antikoagulansima.

Pažljivo sušenje biljke vrlo je bitno. Kokotac sadrži kumarin koji biljci daje ugodan, slatkast miris. On se oksidacijom pretvara u dikumarol koji djeluje kao antikoagulans, koči proces zgrušavanja krvi i povećava propustljivost krvnih žila. Tako uzrokuje opsežna krvarenja koja su većinom smrtonosna. Hranjenje stoke nepravilno osušenim kokotcem može biti pogubno, i takvo sijeno ne izgubi na otrovnosti ni nakon četiri godine.[3] Dikumarol se koristi kao otrov za štakore i druge glodavce.

Biljka ima insekticidna svojstva, djeluje protiv moljaca.[4]

Srodne vrste

Žutom kokotcu sličan je bijeli kokotac (Melilotus albus) koji se razlikuje po bijelim cvjetovima.

Galerija fotografija

Podijeli