Zlatna štitarka
Phaeolepiota aurea
Karakteristike
Zlatna štitarka (Phaeolepiota aurea (Matt. ex Fr.) Maire) je jestiva gljiva iz porodice Agaricaceae. Klobuk je svijetlo ili tamnije smeđ, u početku okruglast i zatvoren, kasnije se raširi premda nikad nije posve otvoren, u početku je vlažan i baršunast, prekriven sitnim dlačicama, krajevi su podvinuti pod listiće i posuti resastim ostacima ovoja koji potpuno štiti mladu gljivu, rub je ponegdje zrakasto rascijepljen u smjeru listića, velik 5-20 cm. Listići su u početku bijelooker, kasnije posmeđe, gusti su, široki i i nejednaki, prirasli za stručak. Stručak je smeđ, valjkast, pun, čvrst, u donjem dijelu zadebljan, u gornjem dijelu ima kasnije vjenčić koji je samo gornji dio kožice koja inače pokriva stručak, visok 5-15 cm, debeo 10-35 mm. Meso je bjelkasto, na zraku postane žuto, u stručku je crvenkasto, čvrsto, ugodnog aromatičnog mirisa i neugodnog okusa. Spore su ovalne, vretenaste, bradavičaste, otrusina je hrđavosmeđa.
Stanište
Rasprostranjena je u Europi i Sjevernoj Americi. Raste pojedinačno ili u skupinama u većinom crnogoričnim (smreka) ali i listopadnim šumama, na golom tlu, u mahovini i među koprivama.
Etimologija
Ime vrste aurea znači zlatan.[1] Na stranim jezicima nazivi su Goldfarbene, Gemeine Glimmerschüppling (njem.), bleščava luskarica (slo.).
Upotreba
Jestiva je gljiva, osrednje kvalitete. Prema nekim autorima je nejestiva i uzrokuje probavne tegobe, premda se toksini smanjuju kuhanjem.
Galerija fotografija
Literatura
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
- Giuseppe Pace, (1981.), Atlas gljiva, Zagreb: Prosvjeta
- Romano Božac, (1989.), Gljive naših krajeva, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske
