Zlatna štitarka Phaeolepiota aurea

Carstvo:
Odjeljak:
Basidiomycota
Koljeno:
Agaricomycetes
Red:
Agaricales
Porodica:
Vrsta:
Phaeolepiota aurea

Karakteristike

Zlatna štitarka (Phaeolepiota aurea (Matt. ex Fr.) Maire) je jestiva gljiva iz porodice Agaricaceae. Klobuk je svijetlo ili tamnije smeđ, u početku okruglast i zatvoren, kasnije se raširi premda nikad nije posve otvoren, u početku je vlažan i baršunast, prekriven sitnim dlačicama, krajevi su podvinuti pod listiće i posuti resastim ostacima ovoja koji potpuno štiti mladu gljivu, rub je ponegdje zrakasto rascijepljen u smjeru listića, velik 5-20 cm. Listići su u početku bijelooker, kasnije posmeđe, gusti su, široki i i nejednaki, prirasli za stručak. Stručak je smeđ, valjkast, pun, čvrst, u donjem dijelu zadebljan, u gornjem dijelu ima kasnije vjenčić koji je samo gornji dio kožice koja inače pokriva stručak, visok 5-15 cm, debeo 10-35 mm. Meso je bjelkasto, na zraku postane žuto, u stručku je crvenkasto, čvrsto, ugodnog aromatičnog mirisa i neugodnog okusa. Spore su ovalne, vretenaste, bradavičaste, otrusina je hrđavosmeđa.

Stanište

Rasprostranjena je u Europi i Sjevernoj Americi. Raste pojedinačno ili u skupinama u većinom crnogoričnim (smreka) ali i listopadnim šumama, na golom tlu, u mahovini i među koprivama.

Etimologija

Ime vrste aurea znači zlatan.[1] Na stranim jezicima nazivi su Goldfarbene, Gemeine Glimmerschüppling (njem.), bleščava luskarica (slo.).

Upotreba

Jestiva je gljiva, osrednje kvalitete. Prema nekim autorima je nejestiva i uzrokuje probavne tegobe, premda se toksini smanjuju kuhanjem.

Galerija fotografija

Podijeli