Žemljača Albatrellus confluens

Carstvo:
Odjeljak:
Basidiomycota
Koljeno:
Agaricomycetes
Red:
Russulales
Vrsta:
Albatrellus confluens
Sinonimi:
Boletus aurantius Schaeff., Boletus confluens Alb. & Schwein., Polyporus artemidorus (Lentz) Fr., Cladomeris confluens (Alb. & Schwein.) Quél.

Karakteristike

Žemljača (Albatrellus confluens (Alb. & Schwein.) Kotl. & Pouzar) je jestiva gljiva iz porodice Albatrellaceae. Više klobuka međusobno je kratko na kratkim stručcima. Klobuk je svijetlosmeđ, u starosti i za suhog vremena ispuca, debeo, mesnat, jako podvijenih rubova, širok 3-15 cm. Cjevčice su bijele, kratke, silazeće po stručku, rupice su guste, sitne i okrugle. Stručak je kratak, gladak, gol, nepravilan, udubljen u zemlji, odebljan, visok 3-8 cm, debeo 2-4 cm. Meso je bijelo, kuhanjem postane narančasto, tvrdo i lomljivo, ugodnog mirisa. Spore su široko eliptične, glatke, otrusina je bijela.

Stanište

Rasprostranjena je u Europi i jugoistočnoj Sjevernoj Americi. Raste u skupinama ljeti i u jesen u crnogoričnim i miješanim šumama na kiselom i pjeskovitom tlu.

Etimologija

Ime vrste confluens latinska je riječ i znači spojen s drugima. Za naš naziv žemljača mikolog Karmilo Blagaić (1861. – 1933.) kaže da joj je “ime skrojio od nevolje”.[1] Na stranim jezicima nazivi su Semmel-Porling (njem.), polypore confluent (fr.), fungo del pane (tal.), žemljevka, zraščeni mesnatovec (slo.).

Upotreba

Jestiva je gljiva, dobra je dok je mlada, kasnije postane gorka. Poželjno je prije upotrebe skinuti kožicu koja daje gorki okus. Pogodna je i za konzerviranje u octu i ulju. Aktivna tvar grifolin koji gljiva sadrži posjeduje protutumorsko djelovanje.[2]

Galerija fotografija

Podijeli