Vučja noga Lycopus europaeus

Carstvo:
Red:
Lamiales
Porodica:
Vrsta:
Lycopus europaeus
Sinonimi:
Lycopus mollis A. Kern.

Karakteristike

Vučja noga (Lycopus europaeus L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice usnača (Lamiaceae). Stabljika je uspravna, jednostavna ili razgranata, četverokutna, gola, naraste do 80 cm visine. Podanak je dugačak, tanak. Listovi su perasto urezani na duguljaste i uske manje listiće, suženi u osnovi u držak ili su sjedeći, žljezdasto dlakavi, nazubljenih rubova. Donji listovi su na peteljkama dok su gornji sjedeći. Cvjetovi su sitni, bijeli, s crvenim pjegama, smješteni u pršljenovima uzduž gornjeg dijela stabljike. Cvate od lipnja do kolovoza. Dobra je medonosna biljka, pčelama daje nektar i pelud. Plod je kalavac.

Stanište

Rasprostranjena je na području većeg dijela Europe izuzev krajnjeg sjevera,  u velikom dijelu Azije i u sjevernoj Africi, smatra se udomaćenom u Australiji i na Novom Zelandu. Raste na vlažnim područjima, nalazimo ju uz obale potoka, rijeka i jezera, često i u samoj vodi. Razmnožava se sjemenom i korijenovim izdancima.

Etimologija

Latinski naziv roda Lycopus potječe od grčkih riječi lykos (vuk) i pous (noga).[1] Ime vrste europaeus (europska) možda je nezgodno dodijeljeno s obzirom da joj je stanište mnogo veće. Na stranim jezicima nazivi su gypsywort, bugleweed, European bugleweed, water horehound (eng.), Ufer-Wolfstrapp (njem.), lycope d’Europe (fr.), piede di lupo (tal.), menta de lobo (špa.), navadni regelj (slo.), gagamija (sr.).

Upotreba

Jestiv je korijen,[2] a cijela biljka se koristi u pučkoj medicini. Najznačajnija je njezina primjena kod povećane aktivnosti štitnjače. Ne preporuča se njegova konzumacija trudnicama ni dojiljama, niti kod hipotireoze ili povećanja štitne žlijezde.[3]

Sok biljke koristio se za dobivanje crne boje.

Galerija fotografija

Podijeli