Taksonomija
Plantae
Karakteristike
Vranjemil (Plumbago auriculata Lam.) je listopadna zeljasta trajna biljka iz istoimene porodice vranjemila (Plumbaginaceae). Stabljike su uspravne, penju se, u prirodi na izvornom staništu narastu i do 6 metra visine te idu do 3 metra širine. Listovi su sjajnozeleni, do 5 cm veliki, nalaze se na kratkim peteljkama, na naličju su prekriveni bijelim ljuskama. Cvjetovi su nebeskoplavi, zvjezdasti i izduženo cjevasti, skupljeni u cvatove na vrhovima izboja. Čaška im ima dlačice koje ispuštaju ljepljivu sluz.
Postoje razni kultivari, primjerice P. auriculata “Alba” ima bijele cvjetove.
Uzgoj
Prirodno je rasprostranjen u Južnoj Africi.
Uzgaja se kao sobna biljka premda ga preko ljeta možemo držati na toplom i zaštićenom mjestu. Osjetljiva je na mraz i ne podnosi temperature ispod 6-8°C. Zalijevanje se vrši obilno u fazi ljetne cvatnje, preko zime tek toliko da se zemlja održi vlažnom. Potrebno je u svakom slučaju izbjegavati sušenje korijenove bale ali i previše vlage. Presađivanje se vrši prema potrebi prije tjeranja. Razmnožavanje je moguće sjemenom ili reznicama, za oboje je potrebno vrijeme.[1]
Etimologija
Latinsko ime roda Plumbago potječe od grčke riječi plumbum (olovo), zbog olovno sivih mrlja na naličju listova kod vrste P. europaea. Ime vrste auriculata potječe od grčke riječi auris (uho), zbog oblika listova.[2] Na stranim jezicima nazivi su blue plumbago, Cape plumbago or Cape leadwort (eng.), Kap-Bleiwurz (njem.), dentelaire du Cap, plumbago du Cap (fr.), caprinella del Capo, caprinella sudafricana (tal.), plumbago azul, blumbago del Cabo (špa.), kapska svinčnica, modri plumbago (slo.).
Srodne vrste
Rod vranjemila sadrži 10-20 vrsta. Kod nas je u priobalnom području rasprostranjen europski vranjemil (Plumbago europaea).
Galerija fotografija
Literatura
- Margor Schubert, Rob Herwig, (1978.), Živimo s cvijećem: priručnik o uzgoju sobnog bilja, Zagreb: Mladost
- Vojin Gligić, (1953.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"
