Volujak Anchusa officinalis

Volujak

Taksonomija

Plantae
carstvo
Carstvo:
Plantae
Red:
Boraginales
Porodica:
Boraginaceae
Rod:
Anchusa
Vrsta:
Anchusa officinalis
Sinonimi:
Anchusa angustifolia L., Anchusa osmanica Velen., Anchusa arvalis Reichenb.
Narodna imena:
Ljekoviti volujak, volujski jezik, runjava trava, pačje gnijezdo, rumenilo, bijelo zelje, pijavica
Dimenzije:
do 60 cm visine
Razmnožavanje:
Sjemenom
Cvatnja:
i ii iii iv v vi vii viii ix x xi xii
Upotreba:
Mladi listovi, cvjetovi
Značajke:
jestiva, medonosna
Kalendar branja
Kategorija
Ljekovito bilje, Samoniklo jestivo bilje
Oznake
anchusa, boraginaceae, volujak
Traži pojam
volujak
Print

Karakteristike

Volujak (Anchusa officinalis L.) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice oštrolista (Boraginaceae). Stabljika je uspravna, razgranata, gusto prekrivena dlakama, naraste do 60 cm visine. Korijen je vretenast i vrlo dug, do 120 cm dubine[1] čime biljke crpe vodu i hranjiva iz dubokih slojeva. Listovi su naizmjenični, prizemni listovi su jako duguljasti i nalaze se na peteljci, gornji listovi su sjedeći i kratki, kao i stabljika su gusto prekriveni dlačicama na obje strane. Cvjetovi su dvospolni, ljevkasti, mnogobrojni, nalaze se na kratkim drškama a skupljeni su u cvatove. Sastavljeni su od pet ljubičastoplavih ili crvenih latica, čaška je dlakava. Cvatu od travnja do rujna. Cvjetove salijeću pčele koje sakupljaju mnogo nektara i peluda. Plod je kalavac sa sjemenkama koje raznose mrave. Jedna biljka stvara 400-1500 sjemenki u sezoni.[2]

Dobra je medonosna biljka, pčele salijeću cvjetove te sakupljaju nektar i pelud.[3]

Stanište

Rasprostranjen je na području srednje i istočne Europe te u zapadnoj Aziji. Nalazimo je na pašnjacima, travnjacima, uz puteve, po nasipima rijeka. Raste na sunčanim, toplim i suhim staništima bogatim dušikom.

Blizu poljoprivrednih kultura je štetna biljka jer se na biljci stvaraju gljivice hrđe iz roda Puccinia koje napadaju biljne kulture.[4]

Etimologija

Latinsko ime roda Anchusa potječe od grčke riječi ankous i znači ruž. U doba antike se od korijena biljke proizvodila crvena tinktura kojom su si žene šminkale lice.[5] No prema drugom izvoru potječe od grčke riječi Agcho (davim) jer se biljka upotrebljavala kao sredstvo za tamanjenje gamadi.[6] Ime vrste officinalis dano je zbog tradicionalnog korištenja biljke u travarstvu. Na stranim jezicima poznata je kao common buglos, alkanet (eng.), Gemeine Ochsenzunge (njem.), Buglossa comune (tal.), buglosse officinale (fr.), navadni volovski jezik (slo.).

Upotreba

Sakuplja se cijela biljka u vrijeme cvatnje. Jestivi su mladi listovi i vršni dio stabljike prije cvata, mogu se koristiti kuhani u varivima. Stariju biljku u cvatu treba izbjegavati jer sadrži otrovne alkaloide.[7]

Kuhanjem korijena može se dobiti smeđa do crvena boja za bojanje tekstila.

Galerija fotografija

Literatura

  1. , (.), Korovi, Zagreb: Školska knjiga, ISBN: 953-0-3117-6
  2. , (.), Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore, Osijek: Poljoprivredni fakultet, ISBN: 953-6331-49-7
  3. , (.), Naše medonosno bilje, Zagreb: Znanje
  4. a b , (.), Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb: August Cesarec, ISBN: 86-393-0172-7
  6. , (.), Etimološki botanički rečnik, Sarajevo: "Veselin Masleša"

Podijeli